Zbirka «Miss Krampus» donosi nam tridesetak priča u kojima se apsurd miješa sa zbiljom a opipljiva fabula s fantastikom. Literatura je to vrlo svježa, smiješna, razigrana, i toliko dotjerana da riječi i rečenice pitko razgrću začudna zbivanja i uvrnutu fabulu koja nas zapljusne obično još od prvih redaka. Zamislite, na primjer, kakva priča slijedi iza ovakvog početka: «Baš sam davio mačiće na potoku, kada je preko livade dotrčao Toni i sav zadihan objavio: stigli su Francuzi!». Pripovjedači su u Lazićevim pričama djeca ili vrlo mladi ljudi koji tek ulaze u život, likovi su to kojima se svijet igre i djetinjeg čuđenja isprepliće s bizarnostima i grubostima svijeta odraslih, no taj iskustveni sraz rijetko rezultira traumom: češće je ishod zatvaranje u vlastiti svijet i malo dulje nego što to konvencionalne dobne granice dopuštaju, ili pak prepuštanje snovima kao prihvatljivijoj realnosti od one na javi.
        Zbirka je podijeljena u tri cjeline, a prolog prvoj, «Piloti», nenaslovljena je fantastična pričica o svijetu što ga nastanjuju ljudi natprirodnih ali nejednakih moći.

U prvoj priči, «Baka», lik iz naslova vraća se iz mrtvih i nastavlja dvoriti i uveseljavati ukućane, što međutim donosi i neželjene posljedice. Slijedi «Pijetlova šetnja», vrlo uvrnuta parabola o strahu od zubara. Priča «Tko nema u glavi» potencira svijet dječjih želja, a «Posljednji tango» opet vrlo uvrnuto pripovijeda o klasičnoj temi izmišljenih dječjih prijatelja. U «Porijeklu mojih ožiljaka» pripovjedač se igra s dječjim doživljajima fizičkih opasnosti, dok je u «Indijanskoj vatri» obrađena još jedna klasična dječja tema, bijeg od kuće. Ne puštaj neznanca u kuću kako god se on predstavljao, kao da poručuje priča «Noževi», a «Dan oslobođenja» zagovara dječje pravo na trenutke sreće i u ozračju promjene političkog sustava. U priči «Oliver» događa se oslobađanje od straha od tajanstvenih neznanaca što se zavlače ispod kreveta, dok «Nestali u dimu» duhovito zadire u jednu djeci nevjerojatnu misteriju iz svijeta odraslih: rastavu i napuštanje obitelji. «Električne ovce» je techno priča u kojoj fantastika zamagljuje uzburkane obiteljske uspomene, a u epilogu ovom poglavlju o nezgodama odrastanja groteskna je bajka o izgubljenom kraljeviću.
        Novo poglavlje, «Padobranci», donosi malo drukčije priče, u kojima se uz nastavak doživljavanja i upoznavanja svijeta, u likovima javlja i poriv da mu daju i nekakav svoj doprinos. Tako u priči «Stanje šoka» pekarski pomoćnik uočava da nije u redu što na balkonu ima lešinara i što peciva iz pekarnice gdje radi halucinogeno djeluju na ljude koji ih jedu, no kako je još frižak u svijetu, najprije pomišlja da s njim nešto nije u redu i zato nastoji popraviti sebe. Slično se u priči «Crveni jahač» lik pripovjedača zbunjuje saznajući da su mu prijatelji kriminalci, u priči «Od kolijevke pa do groba» grupa likova otkriva svoje nezaliječene traume iz školskih dana, dok «Miss svijeta» među faktorima koji utječu na odrastanje pronalazi i pornografiju. «Noć na ledu» je, zbog apsurdne postavke koja se razotkriva tek na kraju, vrlo zanimljiva romantično-ljubavna priča, «Crni pojas šesti dan» će nas upoznati s traumama lika koji zaspi u petak a probudi se u nedjelju, a «Zaplešimo!» predstavlja prilično netipičnog policajca iz susjedstva.
            Narednih nekoliko priča likove vodi preko generacijske granice odgovornosti. To su priče «Drama» (alegorija o stambenim frustracijama), «Čovjek koji se smijao» (o bolestima i smrtima u obitelji), «Grožđe u mojoj kosi» (pomalo hipohondrična priča), koje pripremaju teren za najkraće, završno poglavlje, naslovljeno «Kamikaze». U njemu se nizanjem kratkih sekvenci naznačuje da strahovi, frustracije i traume iz djetinjstva neminovno određuju cijeli život, ne gasnu i ne liječe se, koliko god željeli i nastojali pred svijetom ostaviti dojam odrasle i zrele osobe. Zapravo, ova se knjiga može čitati i kao rječnik psihoanalitičkih simbola, no nećemo promašiti ni ako ju prihvatimo kao zbirku vrlo duhovitih zapisa koji nam žele poručiti da se svaka stvar u životu može poimati i kao ozbiljna, i kao neozbiljna, s preporukom na ovom drugom.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 23. listopada 2004.)