Dražesnost «Malog princa», romantiku «Galeba Johnatana Livingstonea», bajkovitu vrckavost «Čudovišta» Davora Slamniga, egzotičnost kakvu bi imali, recimo, doživljaji Corta Maltesea u njegovoj dvanaestoj godini, sve nam te čitateljske dojmove, stvarne i nestvarne, izmiješane u nisku originalnih i samo ovom autoru primjerenih priča, nudi Zoran Lazić u svojoj trećoj knjizi, zbirci priča «Kalendar». Zaslugom njegove prve zbirke «Miss Krampus», i zatim romana «Ljeto u gradu», neki su kritičari stil ovog autora nazvali «magični realizam», međutim pojam «realizam» možemo slobodno odbaciti, jer u «Kalendaru» nalazimo čistu magiju. Doduše, bez ijednog čarobnjaka ili vilenjaka, ali umjesto njih začarat će nas pingvini, vozači autobusa, zaljubljeni štenci, slastičari-alkemičari i tužni klaunovi, jedan inspektor mačak, ujaci, djedovi, mornari, oživjeli plišani medvjedići, princeze-žabe, kraljevi-štakori, i mnoga druga stvorenja.

        Osim sadržajem i koncepcijom, ova je knjiga iznimna i originalna i zbog posebnog dara svojim čitateljima. Njen ovitak može se skinuti s knjige, razmotati, i pretvoriti u lijep kalendar, kojeg možemo prilijepiti na zid, da nam uljepšava čitanje. S tog ovitka-kalendara, ali i sa stranice knjige, atmosferu Lazićevih priča dočarat će nam i ilustracije Dunje Janković (ljubiteljima domaćeg stripa će ovo ime biti sasvim poznato). A kada nakon ovih radnji dođe red na čitanje, uočit ćemo da svaka priča ima naslov po jednom mjesecu u godini. Dvanaest mjeseci – dvanaest priča, za svaki po jedna, iako ne vjerujem da će nakon prve pročitane, itko biti toliko strpljiv da knjigu čita «po kalendaru».
        Treću svoju knjigu Zoran Lazić je, prvi je dojam nakon prvog čitanja, usmjerio mlađoj čitateljskoj publici, ali u takvim je slučajevima uvijek dvojbeno za koga je knjiga. Ima sasvim ozbiljnih teorija da ni «Mali princ» nije knjiga za mladež, pa ako i «Kalendar» opišemo kao knjigu koju treba pročitati što prije da bismo joj se kasnije, prema raspoloženju, uvijek ponovno vraćali, nećemo puno pogriješiti. Situacije iz Lazićevih priča, bez obzira sudjeluju li u njima stvarni ili bajkoviti likovi, nekako su na granici između svakodnevnih i sudbinskih. U jednom običnom putovanju autobusom razotkrivaju se mnoga značenja, iz jedne banalne situacije proizlaze vrlo duboke poruke o životu i neumitnosti sudbine (priča «Siječanj»). Najljepša priča o ljubavi ispričana je iz pseće perspektive («Veljača»), a jedna vrlo složena situacija u kojoj se odmah na početku postavljaju velika etička pitanja (priča «Ožujak») završava efektnim «spuštanjem na zemlju» pokazujući da između ozbiljnih i tužnih životnih događanja granica zna biti vrlo neodređena.
            I čitat ćemo dalje poučne basne o traganju za smislom života («Travanj»), o traganju za istinom («Svibanj»), o suočavanju sa strahom («Lipanj»), o zatupljenosti svakodnevicom («Srpanj»), i tako redom o izgubljenim i pronađenim prijateljstvima, o lažima i pretvaranjima, o želji za znanjem i o težnji za individualnošću. Dodatnu draž ovim pričama daje što se preuzimajući neke sitne motive i sporedne likove nastavljaju jedna na drugu, da bi se sa zadnjom, prosinačkom, zatvorio krug (a mi se vratili pingvinu u autobusu s početka), a vrlo je simpatično i mijenjanje pripovjedačke perspektive: glavni je lik ponekad muškog, ponekad ženskog roda, a zna biti i životinja. Po atmosferi su ove Lazićeve priče slične onima iz zbirke «Miss Krampus», ali su puno mekše i ležernije, i čitati ih doista mogu svi od sedam do sedamdeset i sedam.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005)