KNJIGA ZA PLAŽU (36)

Maštarije zbunjenog profesora
Marinko Koščec: «Wonderland», roman, biblioteka Tridvajedan, VBZ, Zagreb, 2003.


Zanimljivo mi je čitati kritičarske kontroverze oko Koščecova romana "Wonderland" posljednjih tjedana: dok ga jedni bespogovorno hvale ne uspijevajući kazati ništa o njegovu sadržaju, drugi ga kude na pasja kola čudeći se kako je jedan takav roman ni o čemu mogao dobiti najveću novčanu nagradu za literaturu što se trenutačno dodjeljuje u Hrvatskoj. No, ni afirmativni ni negatorski tekstovi ne govore dovoljno, pa čak ni uopće, o čemu to Koščec piše, i izgleda da je ovaj inače dobar pisac ni kriv ni dužan poslužio drugima da se obračunavaju oko nečeg trećeg. Kao i obično kad je o novijoj hrvatskoj književnosti riječ, treba zanemariti kritike i uzeti knjigu u ruke, sam se uvjeriti je li "Wonderland" nagradu zaslužio, i bismo li ga u ruke uzeli i u slučaju da se o toj knjizi toliko ne piše.
Ono što odmah upada u oči dok prolazimo kroz prva poglavlja je neuobičajena mijena pripovjedačkoga lica. U glatkom tekstu smjenjuju se bez grafičkih odvojenosti odlomci pisani u trećem licu s odlomcima u prvom licu, što biva zgodno kad promjena lica znači i promjenu gledišta, kad se iz naracije prelazi u komentar ili u izlaganja duševnih stanja, no malo je nezgodno kad se pripovjedač bez nekog vidnog povoda postavlja malo ovako, a malo onako. S vremenom nam to izmjenjivanje postane i dobar štos, a pri kraju knjige kad junak zaglibi u prilično žestoke maštarije, moramo čak i dobro pripaziti jesmo li u sferi pripovjedačke realnosti ili fantazije.

Junak romana je sveučilišni profesor koji životnu ispraznost i nesigurnost nadoknađuje maštanjima o skoro svemu iz svijeta što ga okružuje. Njegov život međutim nije isprazan, događaja i potencijala za energetska i kreativna pražnjenja ima, i na poslu i kod kuće, potencijali sveučilišne i znanstvene karijere isprepliću se s ugodno nošenom ulogom supruga i budućeg roditelja. Odnosi u obitelji i s kolegama na poslu, osim normalnih frustracija zbog besparice, nedostatka prostora, malih plaća i sličnih trendova današnjice, prilično su skladni, no ipak, dosta rano u knjizi postaje jasno da nešto nije u redu. To nešto se postupno slaže od malih djelića svakidašnjice, i kako roman napreduje, tako ti detalji sve više ocrtavaju doba otuđenosti, ispraznosti, anti-intelektualnosti, ne-kulture, ne-humanosti, i ostalih darova našeg vremena o kojima, uostalom, pišu skoro svi pisci. Koščecov junak međutim na svijet oko sebe, koji mu se sve više gadi, ne odgovara burnim reakcijama, on neće prolupati i odvažiti se na neku akciju čiji bi epilog mogla biti vijest u crnoj kronici, barem ne svjesno, tijelom. On na zbunjujuća zbivanja oko sebe odgovara duhom, maštom, sakrivanjem u sebe, i izgradnjom posebnog svijeta, koji nije ništa humaniji ni sređeniji, ali je u njemu on gazda.
U Koščecovom pripovijedanju te se transformacije događaju smjenjivanjem stvarnih i nestvarnih epizoda. Primjerice, junak će u stvarnosti poniženo otrpjeti uvrede i napade nervoznog vozača pred kojega se ubacio u kolonu, dok će mu u mašti hrabro odbrusiti, na prijetnju silom odgovoriti udarivši prvi. Ili će, primajući studentice na konzultacije ili ispite, u mašti razvijati neostvarivu erotsku scenu, koje će se postidjeti čim se pribere. Pripovijedanje o tom zamišljenom raspletu pred čitateljem se odvija kao da je riječ o glavnom tijeku radnje, tek kad maštarija završi i vratimo su glavni tijek, spoznajemo da je lik to samo zamišljao. Kao kad na filmu lelujavo pretapanje bajkovitog prizora završi na zadrijemalom junaku koji se uz nervozni tjelesni drhtaj vraća u grubu stvarnost.
Prema kraju romana raste napetost u svijetu oko glavnog junaka. On i dalje neće prolupati, ali hoće likovi oko njega, kolege s posla, članovi obitelji, slučajni prolaznici. Napijat će se, tući, razvoditi, plakati, razbolijevati se i umirati. Kod njega će rasti tek emocionalni naboj njegovih maštarija, one više ne prolijeću odlomcima od nekoliko redaka, već se protežu i kroz nekoliko stranica, ispunjavaju mu život sve do neosjetljivosti na stvarna zbivanja. Završna scena idiličnog pecanja tu je kao da želi staviti točku na duševni razvoj glavnog junaka kroz tih nekoliko mjeseci u koje je smještena radnja "Wonderlanda": dok je prema vani on samo jedan od mnogih, u olujnoj uzbibanosti svoje nutrine on je našao mir.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 21. veljače 2004.)


KNJIGA ZA PLAŽU