Odeš, recimo, u rat. Kao i u svakoj takvoj ekstremnoj životnoj situaciji, sudbinski se spojiš s ljudima o kojima ništa ne znaš, i ništa vam nije zajedničko osim što ste jednako uključeni u vrtlog zbivanja donedavno na javi teško zamislivih. I onda, recimo, izvučeš se iz rata. Ranjen si, obeznanjen, nestaješ s vidika dojučerašnjim drugovima do groba, njima se naravno čini da si bolje prošao jer će njihov metak ili geler možda skrenuti više ulijevo ili udesno. Smještaju te u neku bolnicu, zaliječe ti tijelo, i eto te na ulici, u jednom drukčijem vrtlogu, u vrtlogu u kojem te zapravo muče iste ili slične stvari kao i u ratu (kako preživjeti, na primjer), samo što te muke malo dulje traju, i neizvjesnije su brojnošću mogućih ishoda. Odjednom, evo mogućeg spasa na vidiku: kompa s fronte nudi ti posao, zarada basnoslovna, rizik mali. Treba samo s mjesta na mjesto prenijeti jedan «paket». I upuštaš se u avanturu života, bezbroj puta proklinjući i onoga tko te tamo poslao, i dan kad si ga upoznao. Ali obaviš posao, vratiš se, naplatiš cijenu, i slobodan si. PTSP si ionako imao i prije.
I ovako linearno prepričan, zaplet Karakaševog romana dovoljno je izazovan, no vješto gradeći strukturu romana počinjući prologom koji se događa u budućnosti, za kojim naizmjenično slijede epizode dviju fabularnih linija, pisac nam je ovdje ponudio trillersku kompoziciju redajući napetost za napetošću, i začinjući dinamičnu radnju mnogim egzotičnim sporednim likovima i neobičnim, često grotesknim sredinama kojima se kreće glavni junak.

Frontovski dani na ličkom ratištu, opisani s puno surovosti, s priprostim silom-ratnicima kao protagonistima, koji duhovno olakšanje nalaze između drevnih pučkih mudrosti, sočnih psovki i modernog rock'n'rolla, nižu priču koja kulminira besmislenim stradanjem glavnog lika od metka već poraženog neprijatelja. Druga pripovjedna linija prati put tog istog lika, nakon oporavka od rane, u krijumčarsku misiju na Kosovo, odakle treba donijeti paket droge svom drugu po oružju. Tu su stvari još krvavije, jer nijedna dogovorena «veza» nije na svom mjestu, švercerske su rute poremećene početkom ratnih zbivanja na Kosovu, a zaobilazni putovi otkrivaju čudne kolaboracijske kanale od šiptarskih narko-laboratorija do planinskih katoličkih sela.
Kao i u drugoj Karakaševoj prozi, glavni je lik Ličanin iz one Like zarobljene u nekom posebnom prostor-vremenu, dijalozi na ličkoj čakavštini i ovdje daju posebno ozračje odnosima među likovima i događajima u ratnom dijelu romana, pa se, u švercerskom dijelu priče, junak i ne čudi previše gdje je to došao, mnogo mu je toga poznatog, ali put od praga do tople unutrašnjosti nepoznate kuće često je dulji od kilometarskog pješačenja po zametenim bespućima. On je svojim usputnim domaćinima veća egzota nego što su oni njemu, no sva uzajamna čuđenja potisnuta su radi posla: čarobni lanac droga-novac-oružje prelazi i jezične i nacionalne i vjerske i političke barijere.
Karakaševim su likovima i inače sva ta visokoparna identitetna određenja tek alati za privremenu uporabu, nakon što sažvačeš - ispljuni, bez ikakvih će se primisli nakon osvajanja srpskog sela uz povike «juriš crna legijo!» zapjevati uz harmoniku partizanske pjesme, a za zadovoljenje iznenada probuđene pohote poslužit će i koludrica u kosovskoj zabiti. Iz krajnosti u krajnost, sa životom na kocki, kad događaji ne daju vremena da se o njima razmišlja, glavni lik ovog romana prolazi dugačak put, no mentalno ostaje gotovo tamo gdje je i bio, tek zadovoljan što je opasnost minula, i što se ovaj put izvukao. Recimo još da su dijalozi sočni, narodski, teško zamislivi i u pisaca slobodnijeg izričaja, ali je baš zato Karakaševa proza životnija, slikovitija, i puno bolje pogađa supstancu likova i njihovih karaktera.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 7. veljače 2004.)