Ovu izvrsnu zbirku priča Damira Karakaša doista ne bih preporučio osobama slabijeg želuca, odnosno, u potpunosti bih se složio s preporukom Roberta Perišića, urednika biblioteke, naznačenom na koricama: držati izvan domašaja djece i malograđana. Karakaševe su priče naime, koliko god čitke i lepršave, dobro dramatizirane i fabulirane, jedan od najuspjelijih pokušaja da se i onaj dio života «o kojem se ne priča», da se i one epizode o kojima je teško bez gađenja pričati i nakon dobre doze alkohola, dakle da se onakve epizode iz života koje svojom nevjerojatnošću nadmašuju svaku literarnu ili filmsku fikciju, pretoče u književnost.
Neki su kritičari u Karakaševim pričama nalazili naturalističke elemente, s čime se baš ne bih složio, ali bih se složio da u šest priča koje tvore zbirku «Kino Lika» ima i jako, jako žalosnog, i jako, jako smiješnog. Karakaševi likovi žive na rubu civilizacije, i za svevremenost i vrijednost ovih priča potpuno je nevažno je li poprište radnje Lika ili Makondo.

Za tu civilizaciju, njima u susjedstvu, od koje ih dijele tek stotine metara, ali na neki način i stoljeća, oni ili ne mare, ili ju mrze jer su od nje doživjeli samo teške šokove i razočaranja. Njihov je svijet osebujan, jer on njih i oni njega ispunjuju u potpunosti, međutim od okolnog svijeta nisu odvojeni nedostatkom želje da ga upoznaju, da u njemu budu voljeni, da od njega, naposljetku, imaju koristi. Okolni svijet ostao je objekt njihovih želja, snova i mašte, ali opet, od njega bilježe samo gubitak, emocionalni, materijalni, egzistencijalni. Na rubu svemira, Kašakaševi junaci kroz sve priče nose i ponosno ističu jedan biser, nezapisan dosad u našoj književnosti – svi oni govore ličkim čakavskim dijalektom, onom zvučnom arhaičnom čakavicom u kojoj sasvim normalno zatičemo i turcizme, i čudno izvrnute književne riječi kad pokušavaju komunicirati s ljudima iz grada ili vlasti, što se na kraju svodi na isto.
Što nas sve čeka u zbirci «Kino Lika»? Odmah na početku u priči «Kurva» spomenuti nam dijalekt u rafalnim replikama ocrtava očajanje alkoholu presklonog glavnoga junaka, koji za šankom, vrlo sočnim rječnikom, priča naizgled tužnu ljubavnu priču koja se u zadnjem odlomku pretvara u grotesku. Slijedi još sočnija priča «Harmonika», po meni vrhunac zbirke, s više epizoda čiju povezanost shvaćamo tek na kraju. Svijet pastira, «šljakera» i birtaških svirača, svijet siromaštva i bolesti, podastire nam se u nevjerojatnoj kombinaciji sa žestokim erotizmom i tragizmom ljudskog polusvijeta, a posebnu nadgradnju ovoj priči daje odlična, atmosferska uporaba olujnokišnih ličkih pejzaža. U priči «Olga», pretila glavna junakinja pokušava nedostižnu ljubav pronaći preko oglasa, no, ponovno odbačena, tjelesno i emocionalno zadovoljenje nalazi na najneočekivanijem mjestu. U priči «Devet» autor uvodi malo seoske nogometne atmosfere u svijet već naslikan prethodnim pričama. Još jedna propuštena šansa za izlaz, još jedna tragedija u inače tragedijama nepošteđenoj obitelji, i još jedan groteskni završetak, kao da podcrtavaju namisao o sudbini koja će, vođena Murphyjevim zakonima, ne samo voditi promašen život prema propasti, nego i dotući još dvije-tri suputničke sudbine.
Priča «Voda» u svijet Karakaševih likova uvodi još jedan novi motiv: izbor, nevjerojatnu težinu suočavanja s problemom izbora u životu u kojem pojam humanosti nema uvijek isto značenje kao u ostatku svijeta. Zadnja priča, «Oluja», slično kao i prva, fabulu pripovijeda kroz dijalog likova. Obojica zapravo prepričavaju što se dogodilo trećem, povratniku s ratišta koji je nakon oslobođenja i povratka u svoje mjesto zatekao svoj negdašnji stan do vrha ispunjen sasušenim i skorenim govnima.
Šećer na kraju je mali rječnik dijalektalnih izraza iz ličke čakavice, jezika kojim govore ljudi koje je (opet citiram Perišićev pogovor na stražnjim koricama) «u šesnaestom stoljeću mimoišla obavijest o selidbi u Gradišće, i eto, još su tamo». U knjizi, naravno, nema riječi ni o kakvom kinu, pa ni o zagrebačkom, nekad opskurnom, Kinu Lika, poznatom po projekcijama pornića i trećerazrednih westerna i kung-fu filmova. Zbirka «Kino Lika» možda je galerija mogućih likova iz filmova kakvi su se u tom kinu mogli gledati, ali i mogućih «likova» koji su u to kino dolazili kao publika. Ili je naslov takav jer nam priča priče iz Like koje nikad nećemo vidjeti na filmu, jer su previše životne i stvarne.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 24. siječnja 2004.)