Stigla je nova Jergovićeva Historijska čitanka! Mnoge je bila oduševila prva knjiga istog naslova, objavljena prije četiri godine, ta izvrsna zbirka skica o dragim uspomenama koje su izbrisali vrijeme, rat i raspad bivše države, o ikonama jednog vremena i načina života koji se nisu puno razlikovali ni u kom urbanom zakutku onodobnog zajedničkog zavičaja i domovine. Kome je bilo prve knjige bilo malo, evo u drugoj još zapisa koji će probuditi kolektivno sjećanje, koji će posvjedočiti da je život postojao i onda, i da je iz tog života svatko ponešto ponio i u ovaj novi.
        Međutim, ova druga knjiga Historijske čitanke malo je tmurnija. Uspomene su u njoj opisane s malo više tuge, s malo više gorčine, u mnogo se više epizoda podsjeća da su strahote i razaranja rata i razdivljali pohodi smrti, posebno u Bosni i Sarajevu, osim «žive sile i materijalnih dobara» uništavale i dušu, osobnu i zajedničku, dušu čovjeka i dušu prostora. Žrtvama su bivali djelići identiteta, djelići vrijednosti vremena i ljudi koji su u tom vremenu živjeli, i u mnogim pričama iz ove knjige gorko se opominje, i žaluje se za nepovratno izgubljenim, onako kako se žali zbog na glupi način izgubljenog života.

Čitajući te priče također shvaćamo, često posramljeni, da te «stvari» u današnje vrijeme i ne bi mogle takvima postojati, da im je morao doći kraj. Nema, međutim, dvojbe: dijelit ćemo zgražanje što su kraj donijele bombe i meci, što sve nije ostavljeno prirodnoj smrti, a ponajviše, što se u današnjici svih tih uspomena mnoge sitne duše odriču, što negiraju da su ikada imali veze s onim što je bilo «prije».
        Ponovno stranicama Historijske čitanke promiče galerija likova, stvari i pojava koje su na makar sitan i simboličan način, makar i s majušnih petnaestak minuta slave, obilježili negdašnji život u Sarajevu, Bosni i bivšoj Jugoslaviji. Svima koji se tih vremena sjećaju, Jergovićeve će uspomene biti nevjerojatno bliske, pogotovo kad se probudi ono neko odavno zapreteno sjećanje, zaboravljeno ne zato što bi danas bilo nepoželjno, nego jednostavno zato što je bilo suviše beznačajno da bi se upamtilo.
        U oživljenim likovima nastavnika iz sarajevskih škola, nezapamćenih pjesnika i slikara, knjižara i trgovaca, prodavača lutrije i sportaša, u prizivanju negdašnjih po nečemu važnih ulica i trgova, ili okupljališta u kojima je tek nastajala «alternativna» kultura mladih i sukobljavala se s pravovjerjem tadašnjeg sustava, u zapamćenim bitnim životnim trenucima kao što je, primjerice, ulazak u sustav usmjerenog obrazovanja ili cijepljenje protiv velikih boginja, mnogi će čitatelj prepoznati jednaku ili sličnu uspomenu iz svoga grada, iz svoje mladosti ili djetinjstva. Neke su pričice posvećene općim mjestima povijesti razvoja potrošačkog društva u našim krajevima, primjerice, hanzaplastima, OHO-ljepilu, novootvorenim i propalim restoranima i hotelima, frizerskim salonima, kantama i kontejnerima za smeće, civilizacijskom srazu fast-fooda i ćevabdžinica ili viskija i štoka, u drugima se ovjekovječuje sprdnja Sarajlija sa svojim policajcima i političarima, u trećima se iz zaborava izvlače bizarne epizode iz pop-kulture (tko se još sjeća grupe Mirzino jato?), ili davno zaboravljene TV-serije, a dosta je epizoda posvećeno i nogometu, igračima, klubovima, navijačima, svjetskim i evropskim prvenstvima. Najljepše su pričice one najbizarnije: o novinskoj šali da će Saudijska Arabija Bosni donirati gumene minarete koji će se savijati pod granatama a onda opet uspravljati, o Slovencima koji su u bivšoj državi bili najpoznatiji kao najnetalentiraniji nogometaši i najfanatičniji desetari, ili o žalovanju za umrlim u koje se morao uključiti i obiteljski televizor.
            Ljepota Jergovićevih pričica je i u tome što nijedna ne govori samo o temi zadanoj naslovom. Glavna je tema samo početak staze koja se račva u bezbroj asocijacija, a iz svake proviruje neki detalj što, koliko god sitan i usputan bio, popunjuje mozaik sjećanja na vremena čudna i lijepa, teška i sretna, euforična i tužna, vremena koja se nikad neće vratiti. Njima su «Historijske čitanke» lijep spomenik, dublji i istinitiji od mnogih drugih.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 14/15. kolovoza 2004.)