Roman «Sol» podsjetio me, na neki način, na slovenski film «Kruh i mlijeko», koji je pokupio brojne nagrade u zadnje dvije godine zasluživši ih svojom jednostavnošću, pričajući vrlo linearnu priču o običnoj ljudskoj sudbini, u kojoj je sve, pa i tragični rasplet, jednostavno, logično, i što je najvažnije – ljudsko. Sadržajno, naravno, roman «Sol» nema ništa zajedničkog sa slovenskim filmom, no zato nam nudi nešto što je u našoj književnosti skoro izumrlo: jednostavnu linearnu priču u kojoj glavni lik slobodu izbora koristi birajući mogućnost da nešto učini ili ne učini, njegov izbor ima sasvim logičnu posljedicu, a ako je izbor pogrešan, posljedica je loša po njega. Posljedicu treba otrpjeti, nema povratka, a pogotovo nema opravdanja u okolnostima koje su u neposrednom trenutku utjecale na taj pogrešan izbor.
Glavni lik je pisac, ne osobito uspješan pisac, no posrećilo mu se da mu je jedan roman preveden na jedan strani jezik, i u toj je stranoj zemlji čak postao veliki hit, donijevši autoru i neke novce. Ne velike, ali ipak dovoljne za kupnju garsonijere u Zagrebu, i za koliko-toliko lagodniji život. Naravno, od tog se pisca sada očekuje da napiše nešto novo, a to mu baš i ne ide. Štoviše, s novim romanom on muku muči, i nikako da mu pisanje krene. Glavni lik, pisac, živi u sretnoj ljubavnoj vezi. U braku ipak ne. Veza je stabilna, naš pisac je njome zadovoljan i ne pomišlja na švrljanje, čini mu se da je pronašao sklad.

Idilu, dotad narušenu jedino frustracijom zbog nemogućnosti pisanja, narušava iznenadni poziv prijatelja iz djetinjstva, sada uspješnog poslovnog čovjeka, koji poziva pisca i njegovu curu da zajedno s njim i njegovom curom provedu nekoliko dana na moru, u vili «prepuštenoj na korištenje». Dva se para upoznaju, prvi su dojmovi dvojbeni, u njima je više zgražanja nego simpatija, no poziv je ipak prihvaćen. Uostalom, boravak na moru možda probudi piščevo nadahnuće.
Na moru, dva su para više odvojena nego što zajedno provode vrijeme, čak gotovo da se klone jedni drugih. U tom dijelu knjige pripovijedanje teče nizanjem opisa, morske mijene psihološki dopunjuju prizore grada ili priča koje pisac čita s lica ljudi koje susreće. Plaža, obilasci grada, restorani, tulumi, poprišta su ne toliko događaja kroz nekoliko dana ljetovanja, koliko služe da prikažu tinjajući rast tjeskobe i zbunjenosti glavnoga lika. Petog dana ljetovanja, za jednog zajedničkog izleta na otok, dogodio se ključan događaj: preljub. Scena toga čina umjesto erotikom zrači također tjeskobom, kajanje nastupa već i prije svršetka, sluti se rušenje dotadašnjeg junakovog svijeta. Posljedica tog događaja, raskid, ne stiže u vidu dramatičnih svađa. Ona naprosto odlazi. Nestaje. Ne javlja se na telefonske pozive, pisac lutajući primorskim gradom provodi posljednji dan fatalnog ljetovanja na granici očaja i pokušava se suočiti s istinom, s posljedicama svoje nepromišljenosti, koje naposljetku shvaća kao nepovratni gubitak dijela svoga života. Ali, povratka nema.
I to je to. Linearna priča o ljubavi, kušnji, prijestupu i kazni, jednostavna, čitka i pitka, literatura kroz čije se stranice prolazi lako, kao kroz život. Na koncu se uopće ne pitamo: zar nema više?, naprotiv, sve je na svom mjestu, u sasvim dovoljnim količinama, i kad toga postajemo svjesni, tada linearnost prelazi u višeslojnost, tada, kao i u sjećanju na neki stvarni životni događaj, postaju važnima dotad neuočene riječi, geste, boje, oblaci i okusi. Ne opravdavamo glavnog lika, čak nam se čini da mu baš takva sudbina i treba. A što je s nama? Pitamo se, zajedno s junakom romana, jesmo li neki promašeni izbor mogli izbjeći pridajući više pažnje nekim detaljima, a propuštajući neke druge, koji danas ispadaju puno manje važni. Ali kad je izbor učinjen, povratka nema, i svatko mora preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 17. siječnja 2004.)