KNJIGA ZA PLAŽU (8)

Virtualni doživljaji vidovite detektivke

Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta, zbirka SF priča, Biblioteka Sfera, Mentor, Zagreb 2003.


Iako ženski likovi nisu velika rijetkost u domaćem SF-u, ženski autori jesu, a pogotovo su autorice s poduljim opusom unutar kojeg čak ima i nekoliko tematskih ciklusa. Tatjana Jambrišak jedna je od takvih rijetkih plodnih autorica u domaćem SF-u, a u zbirci "Duh novog svijeta" sabrano je petnaest priča koje su nastajale od 19989. do 2003. godine. Ova autorica nositeljica je još jedne osobitosti u hrvatskoj književnosti uopće, a pogotovo u hrvatskom SF-u. Naime, ako se u književnosti uopće može govoriti o "ženskom pismu", onda pred sobom imamo jednu pravu "žensku zbirku". Što uopće čini "žensku književnost" različitom od one muške? Možda su to, pogotovo kad govorimo o žanrovskoj književnosti kao što je SF, sitnice koja odmah upadaju u oči. U Tatjaninim pričama će na tucet mjesta biti spomenute različite vrste tkanina, na primjer, što se inače ne pojavljuje ni kod jednog muškog autora. Iako mnogi muški autori uzimaju žene kao glavne likove svojih priča, te njihove ženske likove vrlo rijetko boli glava, još rjeđe u pričama pospremaju po kući, one ne razgledaju poprište zbivanja na "ženski način", ne roje u svojim glavama brige i teške misli, a ženski im instinkti dolaze do izražaja jedino u akciji, rijetko ili nikad u promišljanjima. Eto, to je razlika: kod muških autora ženski su likovi "akcione junakinje", superžene kakvima ih muškarci zamišljaju. Kod ženskih autora, ženski su likovi puno vjerodostojniji, čak i kad nikakve akcije nema.

Prvi dio zbirke "Duh novog svijeta" obuhvaća pet priča iz ciklusa o Uni Razum, vidovnjakinji koja za život zarađuje čitajući budućnost naivnima, a svoje ispunjenje nalazi u uporabi svojih moći u borbi protiv zla, često pomažući prijateljicama koje, u službi ili na rubu zakona, nastoje održati svijet u kojem žive koliko-toliko čistim i neiskvarenim. To nije lako, jer je svijet u kojeg je Tatjana Jambrišak ubacila svoje junakinje pomalo neobičan: to je svijet skoro bez muškaraca. Radnja se odvija u našem podneblju, u Zagrebu i drugim našim krajevima, i zbog nekog rata i raznih drugih okolnosti, većina muškaraca je pobjegla, neki u podzemlje a neki što dalje u inozemstvo, ostavljajući ženama da upravljaju ostacima ostataka države i društva. Muškarci nisu sasvim nestali: neki i dalje rade svoje poslove, neki se javno pokazuju, neki se skrivaju, neki povremeno dolaze iz podzemlja iz "logističkih" razloga, ali jako su rijetki. Kako je žena puno, a muškaraca malo, konkurencija je velika, a velika je i rijetkost da neka žena ima samo svog muškarca. Vidovnjakinja-detektivka Una Razum ima tu iznimnu sreću, iako se kasnije pokazuje nesreća što je njen čovjek (u početku čak dvojica) kompjuterski stručnjak, jedan od rijetkih koji je sposoban svoju ličnost ubaciti u svjetske kompjuterske mreže (Internet je u vrijeme odvijanja Tatjaninih priča već zastario pojam). Tu se javlja druga žanrovska dimenzija Tatjaninih priča, cyberpunk, odnosno ispreplitanje radnje između stvarnog i virtualnog svijeta. Začudni doživljaji Une Razum kreću se od otkrivanja ubojica po narudžbi duha ubijene osobe, do istraživanja virtualnog svijeta, koji je nepovratno progutao njenog dragog. Priče se nastavljaju jedna na drugu, kroz sve se provlače Una, njene dvije prijateljice – dobro obaviještena taksistkinja i vrlo sposobna policijska načelnica, nekoliko sporednih likova, ali umjesto da serijal da preraste u sapunicu, završava drastičnim epilogom – povratkom muškaraca, koji, svinje jedne, mrtvi-hladni preuzimaju položaje i državu koje su im žene čuvale tijekom njihova kukavičkog izbjeglištva.
I ostale su priče, iako s drugim likovima, neke pisane i u suatorstvu, sličnog ugođaja, s puno parapsihologije, kompjutera, cyberpunka, pa romantike, primjerice u priči "Izbor" koja je zapravo oproštajno pismo žene prije njenog leta u svemir. Izvan ciklusa o Uni Razum, ističu se priče "Ima li bolje zabave, moje dame", uzbudljivi cyberpunk krimić o manipulacijama virtualnom stvarnošću i hackerima budućnosti, te "Crveno i crno", priča o dvije vidovite prijateljice koje se zbog svojih sposobnosti zbližuju još u školskim danima, ali različito poimanje smisla posjedovanja parapsiholoških moći dovodi do tragičnog raspleta. Ima u ovoj zbirci još i dobroga "klasičnoga" SF-a, također i dobroga fantasyja, i još mnogo materijala za ugodne sate na plaži. U hladu, naravno.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 2. kolovoza 2003.)


KNJIGA ZA PLAŽU