Za razliku od posljednjih godina trendovske «stvarnosne proze», raznih priča o gubitnicima koji se u postratnom i otuđujućem urbanom ozračju izgube još i više, ovaj Jagatićev roman možda je začetak novog vala «antistvarnosne» proze. Glavni je junak ponešto antipatičan, zapravo i prilično bezličan urbani tip, malo je teško razlučiti je li mu zanimanje novinar ili dealer, u četrdesetim je godinama, i, za razliku od nešto mlađih junaka nešto drukčijih romana, sve mu ide od ruke. Nije baš da ga prati sreća, odnosno da je mu je sudbina namijenila put uspjeha pa da on sada taj put junački i smjerno ostvaruje, već sve to skupa, iz njegovih dogodovština iz stranice u stranicu, iz poglavlja u poglavlje, nekako više izgleda kao da je svijet ugođen baš po njegovoj mjeri, a on to zloupotrebljava uz vrlo malo truda. Štono riječ, mrdnuvši možda tek tu i tamo malim prstom.
Roman «Dolce Vita» možemo sagledavati i kao izraz nostalgije prema novom valu kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih (bar desetak knjiga objavljeno je na tu temu posljednjih godina). Tom je svojevrsnom pokretu uostalom pripadao i autor, pripadali su mu (u prošlom vremenu, jer radnja romana događa se u današnjici) i mnogi likovi, čak se i glavni akteri novog vala pojavljuju u nekim prizorima romana, no više kao statisti.

No, ono što u načinu na koji se pripovijeda ovaj roman malo ide na živce, je izvlačenje nekih aspekata ondašnjeg novovalnog načina života u životnu filozofiju novovalovaca koji su preživjeli do današnjih dana. Droga i alkohol pa zatim otupjelost i dekadencija u modernoj literaturi nisu rijetkost, no likovi koji se takvim stvarima bave uvijek imaju problema, ako već ne s okolinom, a onda podosta sa samim sobom. Jagatićevi likovi međutim uvijek imaju novaca, vremena i stambenog prostora, uvijek imaju pri ruci nešto za popiti, ušmrkati ili uštrcati, žive na rubu zakona ali ne kao kriminalci i bjegunci nego kao društveno priznate i ugledne osobe, cijene ih i susjedi i roditelji i policijski inspektori, u svom osjećaju nadmoći igraju se s manje vrijednim svijetom oko sebe. I tako sve do kraja romana, koji okončava vrhunskom dekadentnom igrom, ponovnim okupljanjem svih likova koji su se pojavljivali u pojedinim poglavljima odnosno epizodama, kao da slave što su uspjeli stvoriti svijet po svojoj mjeri… i tada zapravo postaje jasno da je Jagatićev roman čista bajka, urbana bajka prepuna nadnaravnih događanja.
        Kako drukčije shvatiti, recimo, postojanje svjetski slavne avangardne kazališne grupe koja se zapravo sastoji od teških narkomana, a pokriće joj osigurava glavni policijski inspektor, vjerujući da će tako narkomane i dealere držati na oku, u teatarskom getu? Ili pak epizodu u kojoj se otac glavnog lika, službenik u Saboru, jednom na poslu napije i teško izvrijeđa sve političare koji mu se nađu na putu, a sav taj slučaj uopće ne završava kao skandal s otkazom kao epilogom, nego oca dok pripovijeda zgodu sinu obuzima ushićenje i osjećaj nebeskog zadovoljstva? Ili pak uspješno obavljenu pljačku koju obavlja troje poznanika glavnog lika, a on ih poslije pljačke sakriva, nadajući se novcu za rješavanje svojih životnih problema, koja završava tako što pri brojanju ispada da su opljačkali puno više nego što su mislili, a k tome troje od njih četvero iste večeri dobiva najveće zgoditke na Lotu? Skoro sve su ljubavi u ovom romanu sretne, iako nekima treba vremena da se nađu, nitko ne strada, nitko se ne grize, i sve u tom Slatkom životu izgleda tako poznato, tako blisko, a tako nemoguće i nedostižno.
            Poruku romana, ako ju uopće treba tražiti nakon što smo razotkrili da se radi o bajci, možda najbolje ocrtavaju dvojica sporednih likova iz jednog od zadnjih poglavlja, ostarjeli likovni i kazališni kritičar koji su se povukli u zagorsku osamu da bi do kraja života na miru mogli piti. Ponukani posjetom svog mladog prijatelja, glavnog junaka romana, oni sastavljaju manifest hedonizma, preporučujući ga «za doručak, ručak i večeru». Jednako to, zapravo, želi ponuditi i roman Dolce Vita, nostalgična eskapistička urbana bajka.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 11. rujna 2004.)