Pune dvije godine sastavljali su Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak antologiju hrvatske znanstvene fantastike kojoj je unaprijed zadano da obuhvati razdoblje od početka izlaženja legendarnog časopisa Sirius, pa do naših dana. Slučaj je htio da se lani u ljeto pojavi "Antologija hrvatske ZF priče" koju je priredio Žarko Milenić. Ta Milenićeva antologija je zapravo bila pripremljena još krajem devedesetih i dugo je tražila izdavača, ali i okvir joj je drukčiji jer zahvaća u povijest hrvatske znanstvenofantastične proze sve tamo do Augusta Cesarca i Mladena Horvata, pa preklapanja između dvije antologije ima u svega tri priče.
Knjigu otvaraju dva eseja: Tomislav Šakić se u tekstu "Znanstvena fantastika: kratke skice za opis žanra" prihvatio književno-teoretske interpretacije žanra koji je u svijetu već odavno akademska tema, dok je u nas znanstveno i stručno gotovo nedirnut; a Aleksandar Žiljak u tekstu "Znanstvena fantastika u Hrvatskoj" daje pregled scene, evidentira časopise, knjige, fanzine, i prijevode na strane jezike, klubove i društva, SF konvencije kojima se scena javno predstavlja, a ukazuje i na domaće žanrovsko stvaralaštvo u ilustraciji, stripu i filmu.
Svakom autoru, to je bilo načelo sastavljanja antologije, objavljena je samo jedna priča, opremljena vrlo detaljnom bio-bibliografskom bilješkom. Prilozi na kraju knjige također su dragocjena građa i za buduće čitače, ali, dajbože, i buduće kritičare ili možda čak i teoretičare povijesti hrvatske znanstvene fantastike.

 Prvi je prilog popis svih dobitnika nagrade Sfera od 1981. do 2005. godine, najrelevantnijeg, nekad jugoslavenskog, a danas hrvatskog žanrovskog priznanja. Zatim slijedi popis svih medija u kojima je, od Siriusa do danas, objavljivana znanstvena fantastika hrvatskih autora u kraćim proznim formama, uključujući časopise, novine, zajedničke zbirke priča ili zbornike, te autorske zbirke, s bibliografskim podacima i popisom svih urednika. Na kraju knjige su dva bibliografska popisa, prvi po prezimenu autora a drugi po naslovu priče, svih (ili skoro svih) kratkih SF priča i novela objavljenih u zadnjih 30 godina, u svemu oko dvije tisuće natuknica!
Središnji dio ove obimne antologije od šestotinjak stranica čini četrdeset novela iz kojih se sasvim lijepo prati tematski, stilski, umjetnički razvoj ovoga žanra još od vremena skribomanske euforije koju je Sirius stvorio pojavivši se kao prvi medij u kojemu su domaći autori mogli objavljivati kraće proze. Kao prvi autor na razvojnom putu hrvatske znanstvene fantastike ponuđen je Branko Belan, čiji su model futurističkih distopija, naravno u posve osobnim autorskim interpretacijama, pratili i drugi. Slijedi pristupom sasvim drugačiji Zvonimir Furtinger, u čijem opusu dominiraju krimići izgrađeni oko znanstvenofantastičnih motiva. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u hrvatski SF ulaze teme muško-ženskih odnosa te feminizma, zatim političke alegorije, pišu se vrlo dobre space-opere, pojedini se autori odlikuju vrlo znanstvenim pristupom u duhu tada svijetom dominirajućeg hard SF-a, ima i vrlo uspjelih parodija odnosno humoreski, a bilježe se i, doduše rijetki, primjeri zalaženja u prošlost, u ozračje koje karakterizira današnju fantasy literaturu.
Sasvim se lijepo, kroz prvih dvadesetak priča, sluti razvitak znanstvene fantastike u Hrvata prema visokostiliziranoj lijepoj književnosti, no takvoj idili došao je kraj najprije gašenjem Siriusa, a zatim i izbijanjem rata. Hrvatski esefičari ne miruju, iako nekoliko godina nemaju gdje objavljivati, dok nije pokrenuta Futura i, malo kasnije, godišnje sferakonske zbirke, ali s novom generacijom, stasalom iz čitatelja Siriusa, u hrvatsku znanstvenu fantastiku ulaze i nove stvaralačke struje. Proza koja se tada ili od tada objavljuje postaje više opora, naturalistička, žešća, rat kao tema ima veliki utjecaj, bilo da je transponiran u daleku budućnost ili daleku prošlost, bilo da je uzet kao aktualno ozračje fantastične fabule. Odjeci iz svjetske književnosti hvataju korijena i u nas, pa hrvatski autori počinju pisati cyberpunk, nadnaravni horor, baviti se apokaliptičnim i postapokaliptičnim temama, znanstveni pristup češće se koristi kao podloga za provokaciju nego za stvaranje uvjeravajućeg ozračja, a umjesto povijesti privlačnijom temom sve više postaje tradicija pučkih predaja nadnaravnih sadržaja. Odabirom priča i razvojem njihova tematskog spektra priređivači ove antologije kao da su kanili savjesnom i strpljivom čitatelju otvoriti apetit, znajući da će se takav apetit imati čime zadovoljiti: produkcija znanstvene fantastike u Hrvatskoj posljednjih godina već je toliko razgranata da za novu antologiju ne bi trebalo čekati punih trideset godina.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Vijencu)