Ozbiljno vam kažem: ova će knjiga za pet-šest godina ući u školsku lektiru. Recimo da misao, koju književnici kroz svoja djela prenose mlađim generacijama koje ih čitaju, s vremenom treba napredovati, pratiti civilizacijski razvoj, treba govoriti o stvarima, bićima i pojavama bliskima mladom čitatelju. Uvažimo li takav stav, ne možemo se ne složiti u mišljenju da književno djelo o djetinjstvu i odrastanju napisano danas ne može biti isto kao i ono napisano prije sto godina. Knjizi staroj cijelo stoljeće, a možda i više, lako se može dogoditi da umre, da umjesto lijepe književnosti bude tek spomenik vremenu prošlom, ne samo u kalendarskom smislu, nego i jednoj estetici koja danas naprosto ne može postići jednaki učinak kao kod naših pradjedova. Moderna književnost govori o našem svijetu, ne nužno o pojavnom svijetu oko nas, nego o sklopovima koji u našim mozgovima razlučuju dobro i zlo, lijepo i ružno, veselo i tužno. Ima takvih knjiga, danas napisanih, za koje požalimo što ih nismo morali čitati, onda kad je čitanje bilo moranje. Jer, spasilo bi nas to mnogih loših knjiga koje smo morali čitati, zato jer je netko, s mozgom u prošlom vremenu, mislio da moramo.

Crnac je druga knjiga Tatjane Gromače, a prva joj je knjiga zbirka pjesama Nešto nije u redu?, zbirka o kojoj ću reći samo to, da može preobratiti stihomrsce. Roman Crnac možda također može nekoga preobratiti. One, na primjer, koji misle da se o djetinjstvu treba pisati uljepšano i idilično, a da u književnosti o djetinjstvu treba sakriti sve iz dječjeg, njima dobro poznatog jer su i sami bili takvi, stvarnog života. Može promijeniti i one koji misle da se o ratu treba pisati najviše kroz prizore nasilja, s puno pucnjave, krvi, smrti. Dakako, može promijeniti i one koji se povode za pretprošlostoljetnim tumačenjima svetih pojmova domovine, naroda, vojske, rata, heroja, i sličnih tlapnji.
Crnac predstavlja jedan mali svijet, svijet u glavi djevojčice koja odrasta u tradicionalnoj sredini, učeći više na greškama iz svoga ponašanja, nego iz vrlo dvojbenog autoriteta odraslih. Kroz niz uglavnom kratkih poglavlja, a mnoga su nadahnuto oblikovana kao sitne poetske sličice, pratimo odrastanje junakinje romana, oblikovano djetinjim životnim iskustvima, sitnicama iz svakodnevice, podcrtanima također djetinjim komentarima. Vrijeme je u tom pripovijedanju gotovo isključena kategorija, između nekih epizoda protječu tek trenuci, između nekih drugih možda tjedni i mjeseci. Dijeleći djetinje čuđenje s junakinjom, vremena naprosto nismo svjesni, sve dok u njen život, u njen kraj, među njoj bliske ljude, nije došao rat. Tada se pripovjedačko vrijeme ubrzava, djevojčica otprije nekoliko stranica sad je već studentica, djevojka, ljubavnica, podstanarka, i to sazrijevanje dolazi naglo, s ratom. U primjećivanja svijeta oko sebe također naglo ulazi smrt, i poznatih i nepoznatih, ali i mnogi drugi apsurdi iz svijeta odraslih, od birokracije do političko-nacionalnih idiotizama. Vrijeme tada tuče, briga smjenjuje negdanju bezbrižnost, strah zauzima mjesto radosti, u čitanju se tada javlja crna slutnja da bi sve moglo voditi nekom tragičnom svršetku, ali do njega ipak ne dolazi. Umjesto toga, ritam se polako vraća na onaj s početka, otpor ružnijim stranama života u svijetu odraslih javlja se kroz ponovno potenciranje detalja, sitnica iz svakodnevice, prizora iz prirode, iako više ništa ne može biti isto kao prije. Negdašnja bezbrižna, možda čak i priprosta djevojčica, upoznala je svijet, i spoznala da ga se, iz mnogo razloga, treba bojati.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 29. svibnja 2004.)