Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kako Istra djeluje na pisce. Ne kao mjesto za relaksaciju, odmor, ili tulum, nego kao književni motiv. Kao mjesto radnje, kao poprište sudbine, kao zamjetna ili neprimjetna atmosfera zbivanja što bi se jednako mogla odvijati i na Braču, u Zagorju, Zagrebu ili u Veneciji, ali ipak ne bi, jer, uvjereni smo u to barem mi koji ovdje pokušavamo književno snatriti, ima u Istri nešto posebno, neponovljivo, nešto što je književno nemoguće imitirati. Možda je ta istarska neponovljivost, koja će se često apstraktnim pojmovima opisivati u reportažama ili usmenoj predaji, ali rijetko u književnosti, razlog mnogodesetljetnom strahu pisaca, pogotovo domaćih, da se prihvate Istre kao teme ili kao poprišta zbivanja svojih romana i priča. Vjeruju li da bi rječnik i stil moderne književnosti, kad bi se njima pričalo o Istri, narušili tu apstraktnu istarsku čaroliju?
Roman Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena prava je stvar za razuvjeravanje takvih skeptika da je moguće napisati dobar moderan roman o Istri. Ma zapravo, nije to roman o Istri, ali smještanjem svoje priče u Istru, autori su na prekrasan način pokazali da univerzalnost "mjesta literature" nije zemljopisna, nego estetska kategorija.

Dvoje glavnih likova zatičemo kao vlasnike odnosno upravitelje kuće s četiri apartmana, negdje na istarskom jugu. U bijegu pred zagrebačkim stresnim i preužurbanim životom, tek što su pomislili da su našli idilično utočište, suočavaju se s emotivnom katastrofom, i već na samom početku romana - oni su razvedeni. Iako žive u istoj kući, skoro se i ne viđaju nego se uglavnom dopisuju e-mailom, odnos im je isključivo poslovan, i sve što žele je što prije prodati kuću i krenuti svaki svojim životnim putem. Međutim, prodaja ne ide jednostavno, a u međuvremenu dolaze gosti, kojima oboje moraju biti domaćini. Ona ima svoje prijateljice i s njima održava uobičajene ženske seanse, on ima svoj kompjuter i uski krug birtijskih kompanjona. Izgleda da je njega razvod pogodio teže nego nju, no s obje strane frcaju iskre ljubomore, pa i nade da se ne mora sve završiti konačnim i totalnim raskidom.
Poglavlja romana naslovljena su imenima apartmana u toj nesuđenoj kući ljubavi: Mimoza, Lavanda, Murva i Ladonja, i kroz te se apartmane seli i radnja. Emocionalno žestoke epizode s gostima (Talijani koji se dolaze pomiriti nakon muževljeve afere definitivno "puknu", proslava pedesete obljetnice braka njemačkih gostiju završava infarktom supruga) produbljuju jaz među glavnim likovima, njen stari prijatelj iz Zagreba unosi pomutnju među njene sadašnje prijateljice, njegova afera s prijateljevom sestrom uništava i zadnju mrvicu dobrih odnosa s okružjem, sve se raspada. Roman je vrlo primjetno nadjeven i humorom i erotikom, no priču vode razmišljanja dvoje glavnih likova, sve očajnija kako se kraj knjige približava, a na kraju u krvavoj kulminaciji imamo i požar i tučnjavu i konačne izljeve konačne mržnje, i naposljetku, jedino što "logično" iz svega toga može proizaći – pomirenje. Ne otkrivam vam kraj, već od prve stranice bilo je jasno da će se rastavljeni golupčići na kraju pomiriti, no prava priča ovog romana je u tome kakvu katarzu na tom putu treba prijeći, koliko treba naučiti i shvatiti o sebi i o drugome, a najviše o biti ljubavi.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 12. srpnja 2003.)