Od Edgara Allana Poea do Stephena Kinga prilično je dugačak put u razvoju književno-fantastičnog podžanra kojeg obično nazivamo horrorom. Tom je, nekima odbojnom, no nekima vrlo privlačnom književnom pravcu, karakteristično da kao pokretač radnje koristi strah, a nerijetko se zlo u ovakvoj književnosti pojavljuje kao lik, kao personificirani ili kao neimenovani i neotjelovljeni, ali ipak sveprisutni subjekt. Zlo je pokretač straha, a strah pokreće unutrašnja proživljavanja likova, ili pak određuje njihove postupke i doživljaje. Horror je kroz stoljeća svoga književnog (a kasnije i filmskog) bivstvovanja evoluirao, i od vremena Frankesteina i Dracule, kad su nečovječna bića kao otjelovljenja zla bila nagovještaji mračnih potencijala svakog čovjeka, ili tek simboli nepoznatog ili nečeg trenutačno društveno neprihvatljivog, uzrok straha seli se u čovjekovu nutrinu. Što se intrigantnije složi zaplet postupnog spoznavanja, konačnog otkrivanja i definiranja zla, i na kraju obračuna s njime, to je horror umjetnički uspješniji, no u modernom horroru, koji se stilski opet vraća na svoje povijesne početke, zlo počesto ne biva pobijeđeno, ono ostaje, otvoreno ili latentno, slobodno za nove akcije, makar i u novim generacijama.

Ambicioznog i monumentalnog pothvata književnog djela koncipiranog kao svojevrsni «povijesni horror» prihvatio se u svom prvom objavljenom djelu mladi (tek su mu dvadeset i dvije godine) opatijski pisac Ernie Gigante Dešković. Njegov je roman naslovljen «Creatio», a unutar njega dvije su cjeline, prva s naslovom «Pandora», a druga se zove «Prisutnost». Svaka od tih cjelina sadrži manje pripovijesti ili pseudo-kronike, koje jedna iz druge izviru, veze se među njima prekidaju pa opet pojavljuju, i stapaju u jedinstvenu kroniku tamne strane, u biografiju Zla koje prelazi generacije i stoljeća, nalazeći utočište u povijesnim osobama ili u naizgled običnoljudskim sudbinama, i prema kojemu likovi koji ga nose ili se s njime suočavaju prelaze razvojni put od zgražanja do očajničkog pomirenja s nepromjenjivim.
Deškovićev roman počinje s fiktivnom biografijom nizozemskog slikara Hieronimusa Boscha, umjetnika koji je imao dar primjećivati sve ono demonsko oko sebe što je drugima nezamjetno, i to bilježiti u svojim slikama. Od jedne Boschove slike, Pandore, naslikane krvlju preminulog novorođenčeta, razvijaju se kronike zla kojim ta slika, zlom koje je na njoj ovjekovječeno slikarevim kistom, zaposjeda buduće njene posjednike, raspoređene kroz povijest od vremena španjolskih konkvistadora pa sve do nacizma. Boschova Pandora je medij koji njenom vlasniku otvara put u tamnu stranu, ali za razliku od faustovskog pristupa, ovdje nema ugovora s vragom, zaposjednutost je trajna i nepovratna. U drugom dijelu knjige, Prisutnosti, pratimo opet kroz nekoliko stoljeća, od renesansne Venecije i revolucionarne Francuske, do Italije današnjega doba, isprepletene sudbine nekolicine likova povezanih tananim dugostoljetnim krvnim vezama, ali i snovima odnosno noćnim morama. Prenositelj tamne strane ovdje nije slika, kao u prvom djelu, već demonski zaštitnik koji obitava i u svijesti i u materijalnoj stvarnosti. Dva djela knjige u međusobnom su odnosu sličnom kao i dvije evolucijske faze horrora: od medija s kojim je moguće zaraziti se zlom, primjerice posjedujući i gledajući sliku Pandora, Deškovićeva pripovijest u drugom dijelu evoluira u suživot s uvjetovanim zlom, kojeg se nije moguće riješiti, ali je, iako bolno, moguće njegovo spoznavanje i mentalni otpor koji završava na, u ovakvom horroru jedini mogući način, ludilom ili samoubojstvom. Tako, tko u književnosti voli stravu, demone, krv, Edgara Allana Poea ili Stephena Kinga, i sve što se u horroru zbivalo između njih dvojice, u romanu «Creatio» nesumnjivo će pronaći žanrovsko zadovoljstvo, još zanimljivije iz razloga što u nas ima jako malo pisaca ovakve literature.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 06. rujna 2003.)