Već dulje vrijeme nisam čitao nešto ovakvo. Stereotipni iskazi o doživljaju čitanja na način da te «knjiga ne pušta prije zadnje stranice» ovdje su preminorni. Gavranova «Sablja» ne samo da ne pušta, ona svakom daljom stranicom uštrcava sve jače doze adrenalina, i nosi čitatelja u vratolomne i smrtonosne letove i obrušavanja, pred oči mu nanosi, jednog za drugim, protivnike koje u djeliću sekunde treba procijeniti i zatim munjevito i nepogrešivo reagirati. Čitaš, letiš, pucaš, bježiš, lipti krv, lome se kosti, propadaju svjetovi, kad sve ide prema dobrom već iduća stranica donosi grozu, kad je propast neizbježna okret lista navodi ka olakšanju, i tako u žestokom ritmu kroz 494 stranice jednog od najboljih hrvatskih romana u zadnjih desetak godina, a svakako jednom od najboljih u domaćoj znanstvenoj fantastici.
Gotovo je nevjerojatno da je «Sablja» prva objavljena knjiga autoru koji se potpisuje kao Ivan Gavran. Još je nevjerojatnije da se autor koristi pseudonimom. Ovakvo, nije nipošto neskromno reći  remek-djelo, ja bih s ponosom potpisao punim i pravim imenom i prezimenom, odnosno, kao čitatelj, volio bih znati kome zapravo dugujem zahvalnost za sate napetog užitka provedene u čitanju «Sablje». No, nastranu osobni dojmovi, koncept i ideja «Sablje» originalni su i u svjetskim esefičarskim razmjerima, omjer «svjetskog» i «domaćeg» vrlo je intrigantan, a veza fantastičnog i «poznatog» također je izuzetno originalno konstruirana.

Pripovjedački stil nevjerojatno je dinamičan, k tome je i nabijen žestokim emocijama, doza tehničko-znanstvenih objašnjenja sasvim je primjerena i ne ometa praćenje radnje, struktura romana nije isprekidana čestim flash-backovima već kad za to dođe vrijeme postupno i detaljno saznajemo cijelu pozadinu događanja i osobnu povijest glavnog junaka, neke elemente raspleta možemo naslutiti već tijekom kulminacijskih sekvenci, ali nema teorije da ćemo baš pogoditi kakav će biti kraj. Potpuno zasluženo, «Sablja» je nagrađena najvišom hrvatskom književnom nagradom za SF, «Sferom», koja će autoru (tada ćemo valjda doznati njegov pravi identitet) biti uručena za tjedan dana, na zagrebačkom Sferakonu.
A o čemu se u «Sablji» radi? To se može ispričati na dva načina: praćenjem strukture romana, ili «dokumentaristički», slaganjem epizoda u kronološki realnu cjelinu. Pokušajmo ovom drugom metodom: bosanski Hrvat, jedan od najboljih pilota jugoslavenske avijacije, nakon početka rata izvlači se iz vojske koja je postala neprijateljska, otima Mig i prelazi na hrvatsku stranu, bori se u Domovinskom ratu kao jedan od malobrojnih pilota hrvatskog zrakoplovstva, a na vijest da mu je majka u opkoljenom Sarajevu umrla od gladi i zime odlazi joj obići grob. Tijekom kratkog posjeta Sarajevu, koji je na nekoliko načina za njega ispao rizičan po život, spoznaje mnoga naličja rata, politike, povijesti koja ništa nikoga nije naučila, tada «prolupa» i odlučuje pobjeći na Zapad. U Americi ga primaju u vojnu akademiju, zatim i u svemirski program, i dok teroristi ruše WTC on je već skoro stalni stanovnik orbitalne stanice, na kojoj ima puku sreću preživjeti masakr kompletnog čovječanstva što ga Zemlji učine osvajači iz svemira.
Moćni svemirski osvajači, «Rimljani» Mliječne staze, održavaju svoj «pax Romana» među osvojenim svjetovima organizirajući natjecateljsku ligu pilota borbenih mlaznih podzvučnih aviona, u koju se uključuje i ekipa Zemlje, sastavljena od posljednjih preživjelih ljudi. Nakon dugotrajnih borbi i mnogo gubitaka, Zemlja i glavni junak «Sablje» stižu do finala koje se ima održati na matičnom svijetu svemirskih osvajača, no ulozi drastično rastu kad se otkrije da su se u prostoru i vremenu stekle mnoge sudbinske niti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Čitanje «Sablje» istinsko je uzbuđenje, a ako pomislite da bi to bila dobra građa za film, varate se: ako bi ga se ikada itko usudio snimiti, bio bi to zasigurno najskuplji film svih vremena.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 17. travnja 2004.)