Iza intrigantnog naslova ovog romana krije se skraćenica za jedan mnogo prozaičniji pojam nego što bi se to moglo naslutiti iz riječi koje ga tvore. Riječ je o SFOR-u, službenom nazivu za mirovne snage Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, tamošnjoj varijanti onoga što smo s naše strane granice zvali UNPROFOR. E, kad smo to razjasnili, objasnimo i to da se ovdje radi o romanu koji je zapravo crnohumorni dnevnik civila na privremenom radu u SFOR-u u Mostaru. Roman je velikim dijelom i autobiografski (znam, pričao mi čovjek), a u njemu teku dvije paralelne priče: jedna prati prve tjedne glavnog junaka na neobičnom novom poslu, a druga oporavak nakon ranjavanja u sarajevskoj SFOR-ovoj vojnoj bolnici. U ta dva vremenska tijeka, međusobno udaljena tek godinu-dvije, glavni nam se lik postupno razotkriva kao žilava žrtva ratnih neizbježnosti, i to u oba slučaja. Koliko kod da je u ratnome Mostaru bila izuzetna sreća dobiti posao kod «stranaca», toliko se onome tko zna gledati i slušati kroz tu službu razotkriva činjenica da evropska civiliziranost, promatrana kroz jedan od stupova njenog ustrojstva, baš i nije superiorna ovom našem balkanskom «načinu života»; a s druge strane, koliko god da je gadno u ratu pokupiti metak ili geler ili se polomiti u vožnji bosanskim bespućima, ako čovjek pritom ostane živ dobio je možda veću šansu da preživi do kraja nego oni koji su ostali čitavi, ali su još uvijek «tamo».

        Dva se vremenska i pripovjedna toka spajaju na kraju, u završnim poglavljima, gdje se ustvari nalazi pravi početak priče, no obrnutom strukturom romana i dokidanjem linearnosti postignut je bolji efekt: zapravo nas ne zanima puno što će se «tehnički» glavnom junaku dogoditi (ili se dogodilo a to još ne znamo), nego nas zanima koliki će se spektar lukavosti i pronicljivosti, ili pak pokvarenosti i gluposti, raširiti u brojnim varijantama, često i urnebesno smiješnih, sraza evropske i balkanske civilizacije.
Gomila zanimljivo portretiranih likova koja se niže kroz roman podijeljena je u dvije grupe: jedni su domaći koji u rodnoj zemlji služe strancima koji su ih došli «miriti», a drugi su ti razni francuski, španjolski, američki i ostali bjelosvjetski oficiri i vojnici koji od slučaja do slučaja ispadaju na vrlo različite načine prilično krvavi ispod kože. Vrhunac apsurda, a ujedno i najžešća literarna kritika evropocentrične birokracije kojoj čak i u ratu ništa neljudsko nije strano, su ulomci, uredno poslagani između poglavlja, s odredbama stvarnih ugovora između SFOR-a i njegovih civilnih službenika. Najblaže rečeno, to je mala enciklopedija najcrnjih sindikalnih noćnih mora.
Roman «Siesta, fiesta, orgasmo, riposo» je zanimljiva postratna satirična proza kojoj je osnovna poruka da se trauma može prebroditi upornošću, snalažljivošću, pa čak i humorom, ali se teško može zaboraviti i izbrisati. Čovjek preživljava, ali čovječanstvo ostaje trajno oštećeno. Ili obrnuto?

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005)