Prva dama hrvatskog horrora, Viktoria Faust, u svojim je već brojnim, višestruko nagrađivanim, pričama i romanima čitatelje ponajviše osvojila vampirskom tematikom. Možda nije jedina, možda nije ni prva, ali ova je autorica svakako najplodnija spisateljica horrora na hrvatskoj književnoj sceni, no treba reći da osim u «vampirskoj prozi», ona vrlo uspješno okušala i u drugim podžanrovima književnosti strave i užasa. To možda najzornije pokazuje upravo zbirka «Vampirski snovi», koja, unatoč naslovu, sadrži tek dvije «vampirske» priče, dok preostale četiri vrludaju drugim mračnim stranama mašte.
        Prva priča, «Leptirica», izvanredan je primjer labirint-književnosti, primjer priče koja izrasta na jednom motivu (straha od leptira), da bi zatim zabrazdila u motive višestrukih identiteta i materijalizacije duhovnog, i na kraju dovela do preobrazbe lika u objekt njegova vlastitog straha. Ova je priča i prilično autoironična, budući da joj je glavni lik «mlada i perspektivna» autorica horrora, koja na neki način postaje «žrtvom» vlastitih priča.

        Slijedi priča asocijativnog naslova «Sanjaju li vampiri zaklane ovce?», ali unatoč aluziji, nema nikakve veze s literarnim izvorom filmskog «Blade runnera», već je ovdje riječ o kratkoj biografiji lovca na vampire koji najvećeg osobnog neprijatelja nalazi u vampirskoj prirodi što ju nosi u sebi. «Psiho faktor» je priča što opet pripovijeda o piscu koji postaje žrtvom vlastitog stvaralaštva, ali ovaj put puno drastičnije: misleći da je svojim romanom stvorio savršeno sredstvo manipulacije odnosno kontrole uma, i on sam ostaje bez obrane pred svojim pomahnitalim čitateljima.
        «Vrištač» je možda najozbiljnija, najslojevitija i najdublja priča u ovoj zbirci. Iz jedne carverovske obiteljske atmosfere razvija se neizvjesni kingovski zaplet na granici realnog i nadnaravnog, koji vrlo krvavo kulminira, no pokretački motivi zbivanja u ovoj priči vješto su prikriveni, latentni, čitatelj ih mora sam dokučiti i posložiti mozaik uzroka i posljedica. «Hotel Kalifornia» (baš tako, sa «K» a ne sa «C», a u priči se objašnjava i zašto) je opet sasvim drukčija priča, možda inspirirana nizom starijih (dosta starijih) horror filmova, koji se tada tako nisu ni zvali, pa čak i prozom egzistencijalizma. Jeziva zbivanja u ovoj priči, u kojoj glavni lik dolazi u hotel iz kojega ne može izaći, najbliže su simbolizmu i alegoriji, iako neki za cijeli ovaj žanr kažu da je «po definiciji» simboličan i alegoričan. I taman kad smo spremni završiti čitanje zbirke s dojmom da u ruci imamo «malu primijenjenu enciklopediju» različitih tematskih pristupa horroru kao književnosti, razdrma nas zadnja priča, naslovljena «Teško je biti vampir», koja je zapravo – humoreska, izvrsna u stapanju nekoliko žanrovskih stereotipa u jedinstvenu, sasvim ludu kombinaciju.
            Čini se da je ovom zbirkom Viktoria Faust zapravo istraživala granice nadnaravnog horrora, a posao je obavila vrlo vješto: nakon završenog čitanja se, zapravo, tek otvara apetit za novim kombinacijama unutar zadanih žanrovskih elemenata.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, rujan 2005)