KNJIGA ZA PLAŽU (48)

Špijuni i štriguni u mreži istarskih misterija

Davor Dužman: Štrigun, roman, Sipar, Zagreb, 2004.


Evo jedne izuzetno rijetke ptice u jatu domaćeg nakladništva, evo jednog sjajnog modernog romana o Istri, a što je još rjeđe: evo romana koji efektno i duhovito isprepliće tradiciju i suvremenost, realistično i fantastično, noviju povijest i neizvjesnu budućnost, poznate krajolike i prepoznatljiva imena s dalekom, a ipak ključnim mjestima.
Davor Dužman je Puljanin kojemu je ovo prozni književni prvijenac. Prije četiri godine objavio je zbirku pjesama, a jedna mu je priča objavljena u ovogodišnjoj zbirci kratkih SF priča pazinskog istrakona. «Štrigun» je u osnovi roman detekcije, ali s također važnim fantastičnim, ljubavnim i političko-trilerskim elementima. Napeti i dinamični tekst vodi nas kroz nepredvidljive događaje o neobične obrate, na pola knjige jedan se glavni junak zamjenjuje drugim, i malo pomalo gradi se slika nevjerojatnih okolnosti u koje su upleteni agenti tajnih službi, svećenici, slikari, bioenergetičari, policajci, političari, neobični kolekcionari, čudna zbirka različitih karaktera, od kojih svaki daje svoj, nekad veći a nekad manji, doprinos jedinstvenoj intrigi čije posljedice možemo zamišljati kao još nenapisane nastavke Dužmanova romana.

Od nečeg uvijek sve počinje, međutim Dužmanovim fabuliranjem stvarni je početak malko odgođen, jer se elementi zapleta tek postupno otkrivaju. Kao i u klasičnim vješto napisanim detektivskim romanima, i ovdje smo vješto navođeni na pogrešne tragove, kolikogod oni zanimljivi bili. Također, uloga pojedinih likova ne biva uvijek jasna prvim njihovim pojavljivanjem u radnji, ponekad mislimo da je lik koji se pojavio tek statist, da bi poglavljima kasnije odigrao neku prilično važnu rolu, ili se čak pridružio glavnom junaku u finalnom raspletu.
Uvjerljivosti romana uvelike doprinosi smještaj radnje u prepoznatljive vremenske i prostorne lokacije, i u vjernom prijenosu mentaliteta jednog vremena. Prvi dio zapleta događa se sredinom osamdesetih godina, kada obavještajac negdašnje Službe državne sigurnosti u Puli «ganjajući» jedan slučaj nabasa na trag nečeg mnogo krupnijeg. Partijski karijerizam i mediokritetski birokratizam njegovih šefova onemogućuju mu službenu istragu, no on ju ipak provodi pod krinkom posla koji mu je dodijeljen po kazni: «nadzor» istarskog klera. Po poznatim toponimima Pazinštine i Bujštine, čak i uz pomoć sporednih likova s imenima koja nas podsjećaju na neke poznate ljude, istraga malo pomalo napreduje, iako se proteže godinama, čak preko vremenskog povijesnog praga raspada Jugoslavije, a time i svih «službi» i sustava koji su činili svakodnevni svijet glavnog junaka.
Svi tragovi prema glavnome ključu za otkrivanje tajne zapleta ovog romana vode prema privatnoj Titovoj zbirci slika istarskih slikara na Vangi, odakle su slike godinama nestajale i odlazile čudnim švercersko-obavještajnim kanalima. Te su slike po nečemu vrlo važne mnogim zainteresiranim stranama, a osim inozemnih agentura, za njih se zanima i neobična skupina, pravo malo tajno društvo, istarskih ekstrasensa, bioenergetičara, iscjelitelja. Ova grupa, s kojom se sudbina oba glavna lika isprepliće vrlo postupno, polako otkrivajući dio po dio kockica u mozaiku cijele priče, se ne bavi samo iscjeljivanjem odnosno liječenjem sebe i drugih, ciljevi, a i moći kojima te ciljeve mogu ostvariti, su im puno veći, međutim i ti veliki ciljevi usmjereni su tek ka stabiliziranju okružja u kojem se kriju tajne još većih dometa. Kao što cijeli roman nije pravolinijski i tajne se ne odmotavaju jednakim intenzitetom, tako ni ostvarenje ciljeva, s kojima čitatelj simpatizira bez obzira na obojenost ili svrstanost likova, ne uspijeva u planiranoj potpunosti. Pravi uspjeh i pravi cilj ipak se oživotvoruje na osobnom planu, likovi postižu samoispunjenje i pronalaze «svoj mir» unatoč, i u prkos, nesavršenosti svijeta kojeg su se uzalud trudili popraviti odnosno ponovno dovesti u ravnotežu.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 22. svibnja 2004.)


KNJIGA ZA PLAŽU