Nekoć, kad je SF bio mlad (a to je bilo, mnoge će od vas zaprepastiti ovaj podatak, dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća), obavezne žanrovske odrednice bile su svemir, svemirski brodovi i svemirska putovanja, i zemaljski junaci koji krstareći svemirskim prostranstvima brane čovječnost. S godinama je SF evoluirao, razvilo se unutar njega mnogo podžanrova, i više nije nužno da u priči ili romanu imamo svemir da bi u takvoj literaturi prepoznavali znanstvenu fantastiku. Što u takvom tematskom bogatstvu današnjeg stvaralaštva preostaje kao razlikovna odrednica znanstvene fantastike? Jedan od urednika godišnje Sferine zbirke «Djeca olujnih vjekova», Darko Macan, komentirajući činjenicu da u svih osam u zbirci objavljenih priča ima «više autobusa nego svemirskih brodova», ustvrđuje da sve te priče ipak «nisu napustile osnovno pitanje SF-a: istraživanje granice na kojoj čovjek ostaje ili prestaje biti čovjekom».
Zagrebačka udruga Sfera, najstarija takve vrste u Hrvatskoj, u posljednjem desetljeću objavljuje godišnju zbirku originalnih, što znači dotad neobjavljenih, domaćih SF priča. Priče se prikupljaju nekom vrstom pozivnog natječaja, pregledava ih i odabire vrlo stroga redakcija, tako da je, ove godine već deveti put, Sferina zbirka uvijek jako dobar pokazatelj aktualnog stanja domaće književne SF produkcije.

S vremenom se, kroz Sferine zbirke kao jedan, i kroz časopis Futura kao drugi medij, profiliraju autori od kojih se može očekivati i više, primjerice samostalna zbirka ili roman, a kako su četvorici autora koji su u minulom desetljeću dali poseban pečat dosadašnjim Sferinim zbirkama, ovog proljeća objavljene samostalne zbirke, u ovogodišnjoj nam se javlja niz novih, također jako dobrih autora.
Zbirku «Djeca olujnih vjekova» otvara priča Zorana Krušvara, «Najbolji na svijetu». Ovaj mladi riječki autor, koji je bljesnuo svojih pričama u dvjema posljednjim zbirkama pazinskog Istrakona, a zatim objavljivao u skoro svim domaćim publikacijama koje se bave SF-om, za Sferinu je zbirku napisao svoju dosad možda najbolju priču. Na njenom početku pratimo odvojene sudbine četvero tinejdžera, koje nezavisno jedna od druge, skončavaju ili tragično, ili u bezličnoj malograđanštini. Međutim, intervencija «vremenske policije» iz budućnosti dovodi do ispreplitanja sva četiri mlada života, te u dinamičnom, duhovitom, pa i napetom pripovijedanju, vremenski paradoks (česta tema u SF-u, i česta meta prigovora zbog nesavršenosti izvedbe – no koji je paradoks savršen?) dovodi se do apsurda.
Slijedi još jedna priča o prostorno-vremenskim paradoksima. Zoran Oštrić u priči «O telefonima i dvojnicima» svom junaku društvo nalazi u njegovim dvojnicima iz bliskih paralelnih svemira. Jedna te ista osoba komunicira s brojnim varijantama sebe samog, iz svemira u kojemu njihovi životni putovi i sudbine, ali i povijesne odnosno tehnološke okolnosti u kojima žive, mogu biti dosta slične, ali i dosta različite. Inicijator te međudimenzijske komunikacije je lik koji je po struci fizičar, i koji u paralelnim svemirima traži svoje dvojnike sličnog životnog puta, kako bi usavršio svoje izume. Međutim, pripovjedač te priče nije fizičar, i frustracija nastaje kada ga njegov dvojnik odluči «otpiliti», jer je našao druge dvojnike koji će mu korisnije poslužiti.
Mislav Pasini u priči «Linija 21», blagog horror ugođaja, opisuje putovanje autobusom tijekom kojeg glavni lik shvaća da je zapravo mrtav, i da je taj autobus nešto poput Haronove lađe. Jadranka Bukovica, Lovranka također poznata iz Istrakonove zbirke, u priči «Max» koristi potencijale prostorno-vremenskih paralelizama za oblikovanje novog Adama i Eve. Minijatura «Na kraju svijeta»  Zvonka Bednjanca upoznaje nas s likovima Demona i Vještice koji, u atmosferi vrlo nalik onoj iz Malog Princa, proživljuju nestanak starog i rađanje novog svijeta.
Zoran Janjanin je u priči «Igra skrivača» sakupio plaćenike vične oružju koji trebaju spasiti grad od prijetnje nemrtvih (nešto nalik zombijima), ali zadatak ne teče baš po zamišljenom planu. Priča Dalibora Perkovića «Preko rijeke» vrlo je dobar herojski fantasy, s puno ratnika, čarobnjaka, bogova, borbe dobra i zla i pitanja koje je od njih koje. Na kraju zbirke priča je «Prsti», autora Danila Brozovića, kafkijanska varijacija u kojoj glavnome junaku muku zadaju prsti, ručni i nožni, koji su mu počeli rasti na raznim za to potpuno neuobičajenim dijelovima tijela.
Zbirka «Djeca olujnih vjekova» izvrsna je knjiga, koja će nas još jednom uvjeriti da i naši domaći pisci pišu vrhunski SF, i koja će nam, bilo na plaži, bilo na kauču, pružiti odličnog materijala i za zabavu čitanjem, a ako nam je do toga, i za kontemplaciju o smislu svega oko nas.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 16. kolovoza 2003.)