Nakon odličnog romana «Christkind», čitatelji koje je Dežulović osvojio svojim prvijencem s velikom su radoznalošću očekivali njegov već odavno najavljivani drugi prozni uradak. E pa, drugi je njegov roman nešto sasvim drukčije, i po nekima koji su ga već stigli pročitati, ova je proza puno bliskija očekivanjima onih koji Dežulovića znaju kao novinara.
        Kažu neki da, izvan propagandističkih pamfleta, ne postoji ratna proza, da je svaki roman ili priča što govori o ratu zapravo nositelj antiratne poruke. Slažem se, a u spektru proze o ratu koja je u hrvatskoj i susjednim nam književnostima nastajala minulih godina, ovaj bih Dežulovićev roman stavio u sam vrh po snazi antiratne poruke. Takve su poruke pogotovo važne i potrebne kad se radi o ratovima (množina je namjerna) na području bivše Jugoslavije. S političkih će se razina reći da su neki od tih ratova, primjerice sukob između Hrvata i Bošnjaka na području Bosne i Hercegovine, bili nepotrebni, nesretni, suvišni, no s literarne razine ovog romana stiže sasvim jasna poruka: taj je rat, a i drugi koji su ga okruživali u bliskom prostoru i vremenu, bio besmislen i glup.

        Zaplet romana počiva na očekivanoj i postupno usmjeravanoj komediji zabune: dvije diverzantske grupe, jedna HVO-a i jedna Armije BiH, našle su se na ničijoj zemlji sučelice jedna drugoj, svaka u svojoj tajnoj misiji. Međutim, ni prva ni druga skupina nisu sasvim sigurno tko su oni s druge strane, jesu li «naši» ili «njihovi», a nijedna od te dvije pretpostavke ne olakšava dušu, jer obje su grupe prerušene, svaka u uniforme one «druge strane». Kroz napeto iščekivanje što će se dogoditi, tko će povući prvi potez, tko će se razotkriti a kome će prvome popustiti živci, redaju se flash-back epizode u kojima potanko upoznajemo karaktere i sudbine svih dvanaest vojnika. Ispada da su prethodni životni putovi i sudbine likova s obiju strana uzajamno isprepleteni, događaje iz lokalne povijesti i jedni i drugi pamte, neki kao akteri, drugi samo kao (neželjeni) svjedoci. Upravo ta bliskost iz prethodnih života dovest će do urnebesne završne zbrke, pa i tragičnog raspleta, jer samo iz razgovora, kad se dvije grupe konačno susretnu oči u oči, oni nipošto neće moći zaključiti tko je zapravo na kojoj strani, zbog čega i u ime čega oni sada tamo ratuju. Uostalom, tko bi iz ovih nadimaka: Pako, Ćumur, Đo, Morž, Hunta, Cigo, Jaser, Zagor, Vilij, Papac, Čep i Robi, mogao reći koji je od ove dvanaestorice žigosanih (ili veličanstvenih, veli jedan od likova koji stalno brka naslove filmova) «naš» ili «njihov»?
Ovaj izvrstan i do daske satirični roman tragikomičan je (ili komitragičan), vrlo je dinamičan, jezikom prpošan i vrckav (knjiga može poslužiti i kao priručnik svima koji samo misle da znaju imitirati Bosance), napet je i smiješno, prepun fora za prepričavanje. Na prvi pogled, odlična je to ljetna literatura, a na drugi pogled, osebujna ratna proza koja će itekako nadživjeti obilnu, ali puno manje inteligentnu konkurenciju.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005)