Najuzbudljiviji su pejzaži duha, netko je jednom rekao. Nema oluja žešćih od onih koje se mogu događati u nečijoj glavi, niti vjetar moru može učiniti bilo što goreg od onog što čovjek može učiniti čovjeku. Oblikovanje života udarima sudbine i izlokanost duše išibane okrutnostima života, okrutnostima što dolaze od ljudi, počesto i onih bližnjih, to su teme kojima se u svojim pripovijetkama bavi Jadranka Bukovica u zbirci «Ma koga se tiče». Svega su četiri priče sabrane u ovoj emocijama prenabijenoj knjizi, raspoređene na tristotinjak stranica, četiri životne priče, neke pripovjedački protegnute doslovno na cijeli život, od rođenja pa do smrti, neke pak sabijene u svega jedan dan. Njihovi su junaci likovi kakve bi u književnosti najčešće zvali običnim malim ljudima.
Međutim, Jadranka Bukovica se ne zadržava na opisivanju neobičnih postupaka običnih malih ljudi, ona duboko zaranja za uzrocima njihove sudbine. Štoviše, plasira ih jasno i neposredno, najčešće na samom početku, vodeći svoje junake kroz predestinirane situacije, navodeći nas čitatelje da suosjećamo, da ih sažalijevamo, ali zbunjuje nas izostankom jasne nade da će se iz tužne sudbine lik ipak izvući.

Prva je priča naslovljena «Bezimeni, ili kronika jednog nestajanja», a prati junakovo rano djetinjstvo odrastanje, sazrijevanje i vrlo grubo suočavanje s ratom. Međutim, i sam je početak života za glavnog lika ove priče vrlo grub: na njegove oči otac mu ubija majku, taj ga šok pretvara gotovo u autista, a emocionalni oporavak traje godinama. Prvi dio ove novele prilično je polagan, vrlo poetičan, čak nalik Gromačinu «Crncu», iz dječje se perspektive nižu epizode oblikovanja spoznaja o svijetu koji se prihvaća s velikim strahom, jer se suviše rano pokazao kao neprijateljski. Ni ljubav, ni zasnivanje obitelji, ni djeca kao najveće emocionalno ispunjenje ne mogu međutim zaštititi još nezaliječenu dušu junakovu od trauma što ih donosi rat, ne samo duhu i tijelu, nego i egzistenciji bližnjih. Junak je, naime, mobiliziran za hrvatsko ratovanje u Bosni, nepriznato i nepostojeće, pa u toj epizodi zatičemo i otvorenu kritiku ondašnje politike.
Priča «Doviđenja, dođite nam opet» je ponešto drukčijeg ugođaja. Junakinja je mlada djevojka, koja, da bi malo zaradila radeći kao konobarica, dolazi na sezonski posao u malu primorsku gostionicu. Njezin se dolazak poklapa sa žestokom olujom, što je dovoljno da umjesto uobičajenog dnevnog ritma njen prvi radni dan protekne tek u upoznavanju nekolicine postarijih stalnih gostiju njenog kafića. Kroz njihova kazivanja, junakinja uči i spoznaje o stvarnim životnim problemima, njihove sudbine uvjeravaju je da njena nije baš toliko problematična, i na kraju tog prvog radnog prijepodneva, kad se nakon oluje pojavi sunce, malo primorsko mjesto za nju postaje idilični topli raj, mjesto gdje bi vrijedilo ostati.
No, grubost života vraća se u trećoj priči, «Drugi način». Nakon dugogodišnje otuđenosti, tragedija ponovno spaja razorenu obitelj, ili barem njene preživjele članove. Pripovijedanje o životu i sudbini glavne junakinje simultano, u naizmjeničnim epizodama, prati njeno rano djetinjstvo i polazak u školu, prvu ljubav, svađu s roditeljima, odlazak od kuće, vjenčanje, prvo dijete, no najvažniji dijelovi priče prate njenu komu nakon prometne nesreće, i snoviđenja koja joj u komi, dok leži u bolnici, na neki način objašnjavaju vlastiti život i naznačuju životne putokaze.
Posljednja je priča, s naslovom «U sjeni», po ugođaju slična prvoj, ali s drukčijom polaznom tragedijom: odjeci silovanja u djetinjoj dobi prate junakinju kroz cijeli život, onemogućujući joj uspostavljanje bilo kakvog emocionalnog odnosa s drugim ljudima, što dovodi i do grotesknih situacija.
Značajka svih priča u ovoj zbirci je izvrsna karakterizacija likova, kako glavnih, tako i sporednih, koji su također prikazani s mnogo ljubavi i pažnje. Unatoč tragedijama koje se događaju likovima, ove priče slave život, potiču na suosjećanje, i traže nadu tamo gdje je naizgled više nema.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 12. lipnja 2004.)