Zanimljivo je kako pisci vole svoje likove odvesti u neki grad-stereotip, i tamo ih provesti kroz čitavu duševnu oluju navodeći ih da spoznaju tko su, gdje pripadaju i s kim žele biti. I zanimljivo je kako je većini pisaca, bez obzira na vrijeme, jezik i naciju, Pariz najčešći takav grad-stereotip. U literarnom Parizu već se stotinu i pedeset godina proživljavaju katarze, prevladavaju krize, preboljuju nesretne ljubavi, i stječe snaga za novi povratak kući. Koji se ne ostvaruje baš uvijek.
Slađana Bukovac je svoju junakinju poslala u Pariz, gurnula ju je u ralje neočekivane ljubavi koja se razvija polako, obostranim ispipavanjem, postupnim upoznavanjem i otkrivanjem. Nije to žestoki plam ljubavi na prvi pogled, unatoč nekim slatkim romantičnim epizodama, više je to postupno gniježđenje u labilnoj stvarnosti, opterećenoj nedovršenim pričama iz prošlosti. Ona dolazi iz Zagreba, ali grad njena odrastanja i stasanja je Sarajevo, sa svim suprotnostima i mukama što su ih trebali proživljavati «različiti», a takvi su bili svi njeni važniji mladenački prijatelji. On je Šveđanin, ali u Pariz dolazi iz Meksika. Susret je bio slučajan, kao i obično, ali je kroz čaroliju uzajamnog prepoznavanja zbližio dvoje ljudi koji na različite načine, i na različitim zemljopisnim širinama, tragaju za samim sobom.

Čitatelj bi očekivao da će kulturološke razlike dominirati u dramatizaciji odnosa između njih dvoje, ali to je Pariz – tamo se takve razlike podrazumijevaju. Nešto se drugo odmotava tijekom tjedana njihova zajedničkog bivanja: životne priče i ljudi iz prošlosti, kod nje više nego kod njega, ponovnim razotkrivanjem polako preuzimaju primat nad sadašnjicom i ljudima iz sadašnjice. Njeno sjećanje ispunjeno je osjećajima prema čovjeku kojeg je ostavila tamo, a on, Šveđanin, neprestano ju navodi da se podsjeća. Pri kraju romana otkriva se i zašto: sjećanje na neke druge ljude bilo je važan, možda i podsvjesni, razlog njihova prepoznavanja na pariškoj ulici, i njihova je veza za oboje bila ponavljanje, repriza ranijih veza sa sličnim ljudima, sličnim ne samo po fizičkom izgledu. I moralo je puknuti, svega par dana prije njena planiranog povratka kući, no tu nije kraj. U epilogu junakinja romana ponovno susreće svoju davnu sarajevsku ljubav, podgrijanu pariškim Šveđaninom, ali susret je trpak. Tada junakinja shvaća da ono što je očekivala ovdje naći, zapravo ostavila u Parizu, ali kasno je, samo je još jedno sjećanje pridodano zbirci tuga i praznina.
Roman je prošaran književnim, filmskim i glazbenim citatima koji podcrtavaju junakinjino raspoloženje, čak služe i kao neka vrsta komentara ili najave nastupajućeg odlomka. Pariz je opisan gotovo turistički, znamenite crkve, muzeji, ulice, trgovi i groblja scenografije su za dugačke šetnje i razgovore junakinje i njenog Šveđanina, ali ta svjetska metropola lutajućih duša nije nametljivo prisutna u romanu: zato se pitam, tek onako izgred, bio li istu ulogu mogao odigrati Dubrovnik, ili Amsterdam. Možda i bi, ali smještaj radnje u grad s najdugovječnijom književnom reputacijom, u grad koji je pružao utočište svim književnim izbjeglicama kojih se možemo sjetiti (s iznimkom onih koji nisu mogli dalje od Buenos Airesa), nekako je najnormalniji odabir za ovakav tekst. Iz ovakvog konteksta proizlazi još jedan: u Parizu nitko nije doma, svi su tamo putnici, i fizičkim svijetom i vlastitom dušom, sreća u Parizu ne može biti pronađena već samo dijagnosticirana, u konkretnom ju obliku ipak valja potražiti na nekom drugom mjestu.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 24. travnja 2004.)