Autor «Željezne horde», da ne bude zabune, živi i radi u Mađarskoj, u mjestu Baja, i tamo je na hrvatskom jeziku objavio ovu knjigu. Inače je već desetak godina poznat čitateljima hrvatskih književnih časopisa, i ljubiteljima «elektroničkih knjiga», a u ovoj zbirci sakupio je šest priča od kojih su neke i nagrađivane: za priču «Ovo je moja nesreća» dobio je nagradu Sfera 1995. godine, a priča «Rupa» nagrađena je na FAK-ovom natječaju 2002. godine.
Što nas čeka unutar jednostavno, minimalistički dizajniranih korica «Željezne horde»? Čeka nas niz vrlo različitih priča, no ako bismo im tražili zajedničku crtu, onda bi to bila povijesna fantastika. Priče nam pričaju o snalaženju u ratovima raznih doba, a fantastični detalji često bivaju prekretnicama što u radnji bitno mijenjaju sudbinu lika, ili barem naš čitateljski pogled na priču. Osim paradoksa svojstvenih znanstveno-fantastičnoj literaturi (poput vremenskih skokova, primjerice), u Berečićevim pričama važnu ulogu ima i panteon mitskih bića, od moćnih bogova do bića iz pučke praznovjerice, ili pak fantastičnih likova iz popularne kulture. No, nadnaravno i fantastično ovdje je tek sporedan motiv, korišten u funkciji scenografije ili gomile statista, a prava tema koja izvire iz ovih priča je kulturni sraz, različit po materijalnim manifestacijama, no u svakom dobu suštinski vrlo sličan.

Prva priča, «Thunupa», smještena je naoko u konkvistadorsko doba, u podneblje Južne Amerike. Naoko zato, jer se jedan od kršćanskih misionara, nakon rasprave s kolegama o tragovima kršćanstva u lokalnim, od Evropljana još neciviliziranim poganskim religijama, odjednom nađe među urođenicima koji za Evropljane još nisu čuli, a ni Evropljani za njih. Počne ih pokrštavati, stekne sljedbeništvo, ali strada od srdžbe moćnog kralja kome se vlastita kćer, probuđena kršćanstvom, odbila dalje podavati. Kroz primicanje priče kraju, polako shvaćamo da se ta epizoda zbila tisuću godina prije otkrića Amerike, odnosno da se misionaru dogodio vremenski skok.
Priča «Ovo je moja nesreća», spomenuli smo već da je bila nagrađena, u podneblju jednog prosječnog omanjeg gradića, jednom običnom malom čovjeku na leđa stavlja teško iskustvo susreta s demonom, i još teže spoznaje da se demonsko krije i među bližnjima. Slijedi «Rupa», bolnička priča o susretu sa smrću, a odmah za njom, u priči «Jednog jutra», u vremenu smo domovinskog rata. Glavni junak, običan mladić, hrvatski branitelj, izdvaja se od ostalih po moći viđenja likova iz mašte, a pri prvom njegovom susretu oči u oči s neprijateljem, obojici život spašava otkriće da imaju iste sposobnosti. «Ledeni knez» je također ratna priča, ali iz vrlo daleke prošlosti, iz vremena ratovanja Ljudevita Posavskog protiv tada najmoćnije svjetske sile, Franaka i njihovog Svetog Rimskog Carstva. Priča naizmjence teče kao povijesna kronika (s mnoštvom jezičnih i topografskih zanimljivosti koje obogaćuju osjećanje vremena u kojem se zbiva radnja), i kao romansirana biografija moćnog kneza-ratnika, no osim mača i krvi, njegovom uzlazu i konačnoj propasti fabularni doprinos daju plemenitaške i dinastičke rodbinske i bračne veze, dakle politika. Poseban sloj u ovoj priči je odnos Ljudevita Posavskog i njegovih tek generaciju prije pokrštenih župana prema čarobnjacima, vješticama, demonskim i nadnaravnim bićima koja mu nude savezništvo, ali on ga iz vjerskih razloga odbija, počevši pokolj koji kulminira u pokušaju vojnog osvajanja i porobljavanja samog Pakla.
Posljednja je u zbirci priča «Željezna horda», vrlo kreativna mješavina podžanrova fantastike i alternativne povijesti, s obilnim aluzijama na politička i ratna zbivanja dvadesetog stoljeća. U jednom te istom dobu, u stalnoj napetosti opstoje tudeški industrijski imperij, koji pokriva veći dio srednje i sjeverne Evrope, i Balkansko carstvo čiji je eksponent ljudoždersko pleme Človjekojadaca. Ova priča sadrži i jedan od najjezovitijih prizora u domaćoj književnosti uopće, još od znamenitog Andrićevog nabadanja na kolac.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 27. ožujka 2004.)