
|
Pisci vole uzimati «granične slučajeve» za svoje
likove, jer kad ličnost za kakvu je teško povjerovati da može
postojati upleteš u događaje za koje je teško vjerojatno da se mogu
zbiti, imaš alibi prema stvarnosti: ne, možeš se braniti, nisi ciljao
na nikoga iz stvarnog svijeta, sve je to izmišljeno, to je literatura.
Takvi ekstremi međutim lako postaju simbolima, u njima su do groteske
pojačane značajke ovog ili onog lika koji nas kinji u stvarnom
životu, i tako umjesto uvjerenja da takva faca ne može postojati,
prisjećamo se kako smo nekad u nekoj prilici sreli nekog baš takvog,
i kako je nama ili nekom koga poznajemo činio baš ono što čini
drugim likovima u priči.
Još je jedna dimenzija literature gadosti čitljiva
kod pisaca koji u svoje priče umeću opisivanja takozvanog društvenog
dna, svijeta prljavštine i nehigijene, nasilja i nehumanosti,
kriminala i ignoriranja života kao vrijednosti. Priče o likovima iz
takvih sredina, pogotovo kad su pisane intelektualističkim rječnikom (štogod
to značilo), upozoravaju nas da je prag svakodnevne tolerancije mnogo
viši nego što se čini, i zapravo aludiraju na mnogo kulturnije
i nezamjetnije gadarije kojima smo obasuti u normalnom životu. |
Prva polovica zbirke Seada Begovića donosi nekoliko
baš žestokih priča. Jedna, s naslovom «Fuehrer», govori o
mornaru sumnjive (odnosno – normalne), hipijevsko-komunističke
prošlosti koji se kolegama na brodu neuvjerljivo predstavlja kao žestoki
rasist, ustaša i skinhead. Druga, «Obitelj stolara Zvonka u posjetu
kod tete Cirile», u obiteljski ugođaj unosi neke tjelesne navike kao
čimbenik odnosa među ljudima, koji kulminiraju uzajamnim gnušanjem,
podcrtanim uzročno-posljedičnim zaključivanjem, kad klinac obijesno
odreže brke mačku-ljubimcu svoje tete. «Gabrijelove oči» su sličica
iz života djece-skitnica u Frankfurtu u kojoj minimalistički naznačeni
osjećaji naklonosti i ugroženosti rezultiraju ekstremnim emocionalnim
efektom.
«Žuti na koncertu» je žestoka priča iz svijeta beskućnika,
kurvi i mentalno retardiranih likova, u kojoj je ljudskost srozana na
najprimarnije funkcije, životne radosti svedene gotovo na životinjske
nagone, a pojam vremena nestaje u vrtlogu trenutaka pukog fizičkog
postojanja.
Od priče «Rastava», u kojoj bračni par kompenzira nedostatak djece i
olinjalost njihove ljubavi fetišističkim suživotom s kućnim
ljubimcima, pripovijedanje pomalo mijenja ritam. Od priča o tužnim
sudbinama, polako se prelazi na priče o tužnim vezama. U sljedećoj
priči ljudske vrijednosti spoznajemo kroz život i vizuru jednog psa,
koji kao glavni lik prolazi mučnu avanturu traganja za naklonošću od
prvog gazde koji ga maltretira i obogaljuje, do razmaženog gradskog
djeteta kod kojeg napokon nalazi miran i ugodan dom. «Priča o kruhu
Ludviga i Mare» pripovijeda o rasapu priproste obitelji što joj ga
donosi Prvi svjetski rat. Naslovna priča, «Sanjao sam smrt pastira»,
dolazi tek potkraj knjige, a govori o tjelesnospoznajnim mukama umirućeg
Pape. «Ružica i Smajo» je priča o staračkoj ljubavi, a «Otkrivanje
jutra» proustovski priziva rudimentarne djetinje uspomene koje većina
ljudi kroz život zaboravlja. «Politika u jednom danu Ive Ladića»
ocrtava isprazan život ispunjen lažima i prevarama koje se međutim
vraćaju u glavu i iz najneočekivanijeg pravca. «Kritičar na
svježem zraku» svodi odnos umjetnika i njegovih ocjenjivača na
prljavi voajerizam, a posljednja, vrlo kratka priča «Bila je čudna ta
kćer» kao da stavlja točku na ovu čudnovatu zbirku viđenja svijeta
kao prilično ružnog mjesta u kojem se beznadnost isprepliće s
pokvarenošću, ludošću, mračnošću, svijeta u kojem se pitamo je li
svjetlost ono kad se, pukim slučajem, uspije izabrati najmanje zlo.
Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 06. ožujka 2004.) |