Pisci vole uzimati «granične slučajeve» za svoje likove, jer kad ličnost za kakvu je teško povjerovati da može postojati upleteš u događaje za koje je teško vjerojatno da se mogu zbiti, imaš alibi prema stvarnosti: ne, možeš se braniti, nisi ciljao na nikoga iz stvarnog svijeta, sve je to izmišljeno, to je literatura. Takvi ekstremi međutim lako postaju simbolima, u njima su do groteske pojačane značajke ovog ili onog lika koji nas kinji u stvarnom životu, i tako umjesto uvjerenja da takva faca ne može postojati, prisjećamo se kako smo nekad u nekoj prilici sreli nekog baš takvog, i kako je nama ili nekom koga poznajemo činio baš ono što čini drugim likovima u priči.
 Još je jedna dimenzija literature gadosti čitljiva kod pisaca koji u svoje priče umeću opisivanja takozvanog društvenog dna, svijeta prljavštine i nehigijene, nasilja i nehumanosti, kriminala i ignoriranja života kao vrijednosti. Priče o likovima iz takvih sredina, pogotovo kad su pisane intelektualističkim rječnikom (štogod to značilo), upozoravaju nas da je prag svakodnevne tolerancije mnogo viši nego što se čini, i zapravo aludiraju na mnogo kulturnije i nezamjetnije gadarije kojima smo obasuti u normalnom životu.

Prva polovica zbirke Seada Begovića donosi nekoliko baš žestokih priča. Jedna, s naslovom «Fuehrer», govori o mornaru sumnjive (odnosno – normalne), hipijevsko-komunističke prošlosti koji se kolegama na brodu neuvjerljivo predstavlja kao žestoki rasist, ustaša i skinhead. Druga, «Obitelj stolara Zvonka u posjetu kod tete Cirile», u obiteljski ugođaj unosi neke tjelesne navike kao čimbenik odnosa među ljudima, koji kulminiraju uzajamnim gnušanjem, podcrtanim uzročno-posljedičnim zaključivanjem, kad klinac obijesno odreže brke mačku-ljubimcu svoje tete. «Gabrijelove oči» su sličica iz života djece-skitnica u Frankfurtu u kojoj minimalistički naznačeni osjećaji naklonosti i ugroženosti rezultiraju ekstremnim emocionalnim efektom.
«Žuti na koncertu» je žestoka priča iz svijeta beskućnika, kurvi i mentalno retardiranih likova, u kojoj je ljudskost srozana na najprimarnije funkcije, životne radosti svedene gotovo na životinjske nagone, a pojam vremena nestaje u vrtlogu trenutaka pukog fizičkog postojanja.
Od priče «Rastava», u kojoj bračni par kompenzira nedostatak djece i olinjalost njihove ljubavi fetišističkim suživotom s kućnim ljubimcima, pripovijedanje pomalo mijenja ritam. Od priča o tužnim sudbinama, polako se prelazi na priče o tužnim vezama. U sljedećoj priči ljudske vrijednosti spoznajemo kroz život i vizuru jednog psa, koji kao glavni lik prolazi mučnu avanturu traganja za naklonošću od prvog gazde koji ga maltretira i obogaljuje, do razmaženog gradskog djeteta kod kojeg napokon nalazi miran i ugodan dom. «Priča o kruhu Ludviga i Mare» pripovijeda o rasapu priproste obitelji što joj ga donosi Prvi svjetski rat. Naslovna priča, «Sanjao sam smrt pastira», dolazi tek potkraj knjige, a govori o tjelesnospoznajnim mukama umirućeg Pape. «Ružica i Smajo» je priča o staračkoj ljubavi, a «Otkrivanje jutra» proustovski priziva rudimentarne djetinje uspomene koje većina ljudi kroz život zaboravlja. «Politika u jednom danu Ive Ladića» ocrtava isprazan život ispunjen lažima i prevarama koje se međutim vraćaju u glavu i iz najneočekivanijeg pravca. «Kritičar na svježem zraku» svodi odnos umjetnika i njegovih ocjenjivača na prljavi voajerizam, a posljednja, vrlo kratka priča «Bila je čudna ta kćer» kao da stavlja točku na ovu čudnovatu zbirku viđenja svijeta kao prilično ružnog mjesta u kojem se beznadnost isprepliće s pokvarenošću, ludošću, mračnošću, svijeta u kojem se pitamo je li svjetlost ono kad se, pukim slučajem, uspije izabrati najmanje zlo.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 06. ožujka 2004.)