KNJIGA ZA PLAŽU (38)

Prag tolerancije
Sead Begović: «Sanjao sam smrt pastira», zbirka priča, Biblioteka Rijeka, Naklada Breza, Zagreb, 2002.


Pisci vole uzimati «granične slučajeve» za svoje likove, jer kad ličnost za kakvu je teško povjerovati da može postojati upleteš u događaje za koje je teško vjerojatno da se mogu zbiti, imaš alibi prema stvarnosti: ne, možeš se braniti, nisi ciljao na nikoga iz stvarnog svijeta, sve je to izmišljeno, to je literatura. Takvi ekstremi međutim lako postaju simbolima, u njima su do groteske pojačane značajke ovog ili onog lika koji nas kinji u stvarnom životu, i tako umjesto uvjerenja da takva faca ne može postojati, prisjećamo se kako smo nekad u nekoj prilici sreli nekog baš takvog, i kako je nama ili nekom koga poznajemo činio baš ono što čini drugim likovima u priči.
 
Još je jedna dimenzija literature gadosti čitljiva kod pisaca koji u svoje priče umeću opisivanja takozvanog društvenog dna, svijeta prljavštine i nehigijene, nasilja i nehumanosti, kriminala i ignoriranja života kao vrijednosti. Priče o likovima iz takvih sredina, pogotovo kad su pisane intelektualističkim rječnikom (štogod to značilo), upozoravaju nas da je prag svakodnevne tolerancije mnogo viši nego što se čini, i zapravo aludiraju na mnogo kulturnije i nezamjetnije gadarije kojima smo obasuti u normalnom životu.

Prva polovica zbirke Seada Begovića donosi nekoliko baš žestokih priča. Jedna, s naslovom «Fuehrer», govori o mornaru sumnjive (odnosno – normalne), hipijevsko-komunističke prošlosti koji se kolegama na brodu neuvjerljivo predstavlja kao žestoki rasist, ustaša i skinhead. Druga, «Obitelj stolara Zvonka u posjetu kod tete Cirile», u obiteljski ugođaj unosi neke tjelesne navike kao čimbenik odnosa među ljudima, koji kulminiraju uzajamnim gnušanjem, podcrtanim uzročno-posljedičnim zaključivanjem, kad klinac obijesno odreže brke mačku-ljubimcu svoje tete. «Gabrijelove oči» su sličica iz života djece-skitnica u Frankfurtu u kojoj minimalistički naznačeni osjećaji naklonosti i ugroženosti rezultiraju ekstremnim emocionalnim efektom.
«Žuti na koncertu» je žestoka priča iz svijeta beskućnika, kurvi i mentalno retardiranih likova, u kojoj je ljudskost srozana na najprimarnije funkcije, životne radosti svedene gotovo na životinjske nagone, a pojam vremena nestaje u vrtlogu trenutaka pukog fizičkog postojanja.
Od priče «Rastava», u kojoj bračni par kompenzira nedostatak djece i olinjalost njihove ljubavi fetišističkim suživotom s kućnim ljubimcima, pripovijedanje pomalo mijenja ritam. Od priča o tužnim sudbinama, polako se prelazi na priče o tužnim vezama. U sljedećoj priči ljudske vrijednosti spoznajemo kroz život i vizuru jednog psa, koji kao glavni lik prolazi mučnu avanturu traganja za naklonošću od prvog gazde koji ga maltretira i obogaljuje, do razmaženog gradskog djeteta kod kojeg napokon nalazi miran i ugodan dom. «Priča o kruhu Ludviga i Mare» pripovijeda o rasapu priproste obitelji što joj ga donosi Prvi svjetski rat. Naslovna priča, «Sanjao sam smrt pastira», dolazi tek potkraj knjige, a govori o tjelesnospoznajnim mukama umirućeg Pape. «Ružica i Smajo» je priča o staračkoj ljubavi, a «Otkrivanje jutra» proustovski priziva rudimentarne djetinje uspomene koje većina ljudi kroz život zaboravlja. «Politika u jednom danu Ive Ladića» ocrtava isprazan život ispunjen lažima i prevarama koje se međutim vraćaju u glavu i iz najneočekivanijeg pravca. «Kritičar na svježem zraku» svodi odnos umjetnika i njegovih ocjenjivača na prljavi voajerizam, a posljednja, vrlo kratka priča «Bila je čudna ta kćer» kao da stavlja točku na ovu čudnovatu zbirku viđenja svijeta kao prilično ružnog mjesta u kojem se beznadnost isprepliće s pokvarenošću, ludošću, mračnošću, svijeta u kojem se pitamo je li svjetlost ono kad se, pukim slučajem, uspije izabrati najmanje zlo.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 06. ožujka 2004.)


KNJIGA ZA PLAŽU