Kad uzmem novu knjigu u ruke, volim prvo pogledati bilješku o piscu. U ovoj knjizi, takva nam bilješka između ostalog kaže: «Boris Beck rodio se u Zagrebu 1965, ali prve znakove inteligencije počeo je pokazivati tek 1987. Životna želja da iz studentskog doma prijeđe izravno u starački nije mu se ostvarila - dogodio mu se peh da je završio oba svoja studija, prvo geodezije, a poslije hrvatskog jezika i književnosti. (...) Napisao je još zbirku priča Metak u srcu Svetog Augustina i knjigu eseja Mrtvaci pod poplunom, te mjuzikl za tinejdžere Grič Witch. Boji se duboke vode, a najsretniji je kad u vrtu ispod listova zelja nađe malu slatku bebu».
Iako nam ništa ne govori o knjizi, ovakva nam bilješka odmah na prvi pogled u vrlo simpatičnom svjetlu predstavlja njenog autora. A kad vratimo stranice na početak i počnemo čitati, simpatije, odobravanja, osmijesi koji će trenutke prijeći i u grohot, stvaraju se i na drugi, i na treći pogled. Već na prvim stranicama primjećujemo da su djeca u središtu svijeta o kojem Beck piše.

        Pojam iz naslova knjige javlja se već u prvom eseju, odmah na prvoj stranici. Dijete gleda crtić, i pita tatu neka mu kupi krila u koferu, ista kao ona s ekrana. Želja, koliko god fantastična bila, na kraju knjige zamalo se ostvaruje, kofer s krilima pojavljuje se u stvarnom životu, u izlogu dućana u susjedstvu. Ali do ostvarenja želje treba proći čitava knjiga, a kroz ovu knjigu upoznati nam je najprije osebujan dječji svijet, onaj što ga djeca sebi stvaraju sama, zatim svijet što ga djeca stvaraju svojim roditeljima i drugim odraslim bićima oko sebe, i naposljetku, svijet što ga odrasli, ponekad nažalost samo naoko, stvaraju radi djece.
Beckovi eseji će nam, mrvu po mrvu, riječima i rečenicama koje ćemo odmah potpisati iako bi nam takve teško pale na pamet, dočarati dječji svijet kakav ni po čemu nije inferioran svijetu odraslih. Nizom fenomenalnih usporedbi uvjerit će nas da grandiozne pojave u svemiru nisu ništa spram svakodnevnih radosti i užasa što nam ih priređuju vlastita djeca. Objasnit će nam, na vlastitim životnim primjerima, da djeca mogu pridonijeti ponovnom uspostavljanju zanemarenog nam društvenog života. Biologiju dječjeg napredovanja kroz život koju smo prije vlastitog iskustva neuspješno nastojali spoznati iz knjiga, on će nam dopuniti zornim, uvjerljivim i neizmjerno zabavnim kronikama razvitka dječjeg duha. Među ostalim, naći ćemo i zanimljivo lingvističko objašnjenje što se to, u jezičnom smislu, događa kad dijete kaže popenjati a ne popeti, operati a ne oprati, i slične umotvorine kojih svaki roditelj ima zapisano ili zapamćeno na desetke.
Odrasli će teško, to pokazuje čitava ljudska povijest, doista razumjeti svijet djece, a kako djeca upoznaju i doživljavaju svijet odraslih, odraslima će biti još veća nepoznanica nisu li marni promatrači i kroničari dječjeg odrastanja poput autora ove knjige. Djeca su iskrena i nevina, neki odrasli to prepoznaju, a neki ne, pa će stoga sljedeća u knjizi opisana zgoda izazvati zaprepaštenje samo u nespremnom roditelju: otac s malenim sinom šeće zagrebačkim Markovim trgom, i pred zgradom Vlade klinac se zatrči prema policajcu što je stražario na ulazu, i glasno mu kaže – «Idi lovi lopove!», na što policajac, izgleda prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme, malome odvrati: «Ne moram, svi su unutra!».
Ova knjiga je ipak knjiga eseja, a ne roditeljski autobiografski roman. Međutim, sve do kraja, kad se prelazi na malo teže teme, one o književnosti, jeziku i književnicima, o politici, o potrošačkom društvu, o ovisnostima, o raznim pojavnostima «stvarnog svijeta», dječji ili djetinji pogled na svijet jedan je od važnijih ključeva za tumačenje tih pojava, uz brojne reference iz književnosti. Ova Beckova knjiga nije «priručnik za samopomoć», što treba jako naglasiti čitateljima koji se takvim knjigama inače služe. Međutim, ljudima koji inače čitaju knjige, «Krila u koferu» mogu sasvim fino spojiti svjetove koji su ranije izgledali nespojivima, mogu dati puno korisnih naputaka kako živjeti s djecom i uz djecu u svijetu koji pruža tako malo ohrabrenja i zadovoljstva.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 24/25/26. prosinca 2004)