Kad ljudi kreću u rat, strah je jedini iskreni osjećaj što ga sa sobom nose. To priznaju i "pravi" junaci. Kad pisci pišu o ratu, onda najbolje pogode pravu stvar ako pišu o strahu. Tada njihovi junaci bivaju realniji, a njihova proza antiratna. Samo John Wayne se ne boji, ali njegovi filmovi najčešće nisu antiratni. Zašto dobra proza o ratu mora biti antiratna? Zato što je rat nenormalno, iracionalno stanje, i ako se netko u ratu osjeća ugodno, onda ga s pravom možemo smatrati nenormalnim. Strah, neugoda, iracionalnost, očaj, to su pokretači postupaka ljudi u ratu, onih ljudi koje suosjećajno smatramo žrtvama rata, bez obzira nose li pušku ili od nje stradaju, bez obzira mire li se sa sudbinom ili joj grčevito nastoje izmaći. Dok u "mirnodopskim" pričama, ili u fantastičnoj herojskoj literaturi, čitatelj traži poistovjećenje s glavnim likom, uspjela ratna/antiratna literatura je ona koja čitatelja potrese, i nikako mu ne izaziva želju da se nađe na mjestu glavnog junaka. No, u svemu tome moguć je i korak dalje.
Obično se u književnosti motivi i situacije niže, blaže razine, koriste kao simboli mogućeg težeg stupnja odnosa među ljudima. Tako i literatura koja ne govori izravno o ratu može alegorično ukazivati upravo na rat, odnos među likovima može simbolizirati odnose (pa i ratove) među većim društvenim grupama ili narodima.

Takav je postupak u književnosti zapravo dosta čest. Obrnut je slučaj nešto rjeđi: da ratna priča biva alegorijom na neka mnogo benignija životna stanja, da se pisac ratnim okolnostima posluži kako bi podebljao neka promišljanja o životu i svijetu, o dobru i zlu, o čovječnosti i ljubavi, i naravno, o smrti. U takvom svjetlu čitam priče Borisa Becka. Od dvanaest priča u zbirci, većina ih je ratne tematike, ili od ratnih motiva ne može pobjeći, a u dijelu priča nalazimo i nadgradnju ratne tematike fantastikom.
Zbirka se otvara naslovnom pričom, "Metak u srcu Svetog Augustina". Jedna po jedna ratna smrt smanjuje "društvo" glavnoga junaka, čija promišljanja o smrti (koja njega zaobilazi, štedi) kulminiraju pogibijom muža njegove ljubavnice. Dalje nas u ratno ozračje vodi priča "Jedan mali pogranični incident", o čovjeku koji s linije fronta svakodnevno gleda svoju kuću na okupiranom području, sve dok se ne odluči preko minskog polja poći pokupiti neke ostavljene uspomene. Priča "Zlokoban R među nogama" za likove ima demone, "angažirane" u nedavnom ratu na našim prostorima na obje strane, ali za svoj račun. "Mađioničarski trik" je priča o čovjeku koji nije odbio poziv u rat, ali nije htio uzeti oružje u ruke. "Udovica živog čovjeka" jedna je od potresnijih priča o sudbinama ratom razdvojenih obitelji. "A možda je pas sanjao nas" kroz vezu ratnog invalida i fizioterapeutkinje pripovijeda o osamljenosti, ljubavi i ljudskosti. Priča "Bili jednom Englez, Francuz i Bosanac" duhovitim spajanjem popularnih "dnevnih" viceva konstruira priču o ljudožderima koji su pod krinkom "plavih kaciga" došli pronaći najukusniji zalogaj u ratnu Bosnu. "Žena koja je voljela brojeve" igra se numerološko-horoskopskim pogledima na svijet, opet u kontekstu rata i bijega od rata. "Terasa propuštenih prilika" je tragično-ironična priča o "sponzorušama" i njihovim "sponzorima".
"Doručak kod Tiffanija" zanimljiva je priča o trudnici koja se, u očekivanju povratka svog dragog iz Indije, "hrani" pričama dvojice penzionera što navraćaju u slastičarnicu u kojoj ona radi. Vrhunac zbirke je priča "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo", u kojoj o spisateljskim frustracijama raspredaju pisci na "onome svijetu", kojima se zamalo pridružio i pripovjedač. Šlag na kraju donosi priča "Četri zadnje stvari", o posljednjem sudu na kojem se nakon još neshvaćene smrti našao Imbrek Šlaprček, alkoholičar i ženoubojica.
Zanimljivost Beckovih priča je i u isprepletenosti motiva koji se ponavljaju u više njih (kritičari su to nazvali "ulančanost"), u suprotstavljenosti ratne tragike humoru i ironiji, u slojevitosti asocijacija koje nas vuku na mnoge stvari o kojima priča neposredno ne govori, i u bajkovitom dojmu što ga ostavljaju na prvo čitanje. Ništa čudno, o ratu na neki način govore i "Priče iz davnine".

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 10. siječnja 2004.)