Iako mu ime zvuči drukčije, Ludwig Bauer je hrvatski pisac, i to toliko dobar da me je malo sram što ranije nisam znao za njega. Njegov je roman «Kratka kronika porodice Weber» baš to kako mu naslov zvuči: obiteljska kronika, nešto što je u domaćoj književnosti gotovo izumrlo. Sadržaj onih takvih djela čije naslove pamtimo iz lektire vjerojatno smo zaboravili, uostalom, radi se najčešće o najdosadnijim stranicama hrvatske književnosti, no Bauerov roman nipošto nije za zaborav, barem onim i onakvim čitateljima na koje su trajan dojam ostavili «Sto godina samoće» Gabriela Garcie Marquesa, ili pak «Bolji život» Fulvia Tomizze.
Ovaj roman zahvaća u više od stoljeća obiteljske povijesti Weberovih, i prati nekoliko generacija vrlo upečatljivih likova iz te porodice. Snalazeći se, gradeći ili suprotstavljajući se režimima, carstvima i državama koje su oko njih nastajale, Weberovi vrlo često nisu htjeli biti ono na što zvučanje njihova prezimena asocira, ali su ih ljudi oko njih češće identificirali baš po tome zvuku nego po stvarnome značaju. Ljudi su nastali od majmuna, obiteljska je uzrečica koju Weberovi raznih generacija često ponavljaju ograđujući se od primitivizma i gluposti njihovih sugrađana. Iako nisu idealna obitelj, Weberovi su snošljiva, uljuđena i prije svega izuzetno moralna porodica, činiti dobro susjedu i čovječanstvu njihovo je poslanje, ali takva se dobrodušna otvorenost svijetu koji pati često prelamala na bezrazložnom suprotstavljanju sitnih duša, uskogrudnih karijerista, totalitarističkih poslušnika i ideološki zatucanih aparatčika iz njihova bližeg i daljeg okruženja.

Obiteljska kronika ne može postojati bez obiteljskih tragedija, a one su Weberove pratile neprestance, štoviše, gotovo uopće u ovoj obiteljskoj povijesti nema duljih razdoblja sreće i idiličnosti. Život nekoliko generacija Weberovih neprestana je borba, i neprestana drama, ali i neprestana nada. Kad nada i vjera u pamet nije dostatna, kad svijet oko njih krene unatrag, Weber se odlučuje za akciju i uz rizik osobne žrtve, kad prihvaćeni doprinos nekog člana ove obitelji boljitku drugih ubrzo biva omalovažen, Weber se ne vrijeđa već uzima na leđa drugu misiju, sve uz nadu da će jednog dana netko drugi uživati u blagodatima za koje zaslužnike ne treba ni poznavati ni poštivati.
U seljačkoj i radničko-proleterskoj sredini, u kraju u kojem fizička snaga, alkohol i povijesno-nacionalni mitovi, pa čak i prirodne sile, počesto priječe svijest zajednice da može prevladati ograničenja dotadašnjeg načina života, kod Weberovih se njeguje glazba i literatura, poznavanje jezika obiteljski je imperativ, maniri, kultura, i mišljenje vlastitom glavom osobina je i onih Webera uključenih u subverzivne ljevičarske pokrete u doba Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije, ali zbog tih svojih osobina oni su izvan struje, jer ne prihvaćaju ideološke autoritete. Weberovi su idealisti, romantičari, to ih od sredine u kojoj žive udaljuje možda i više od činjenice da su, unatoč više od stoljeća života u omanjem slavonskom gradiću, zbog svog prezimena i porijekla uvijek smatrani strancima.
Prije stotinjak godina, tadašnji bi pisac ovakvu obiteljsku kroniku svakako nakitio, no Bauer piše u superkoncentriranim, značenjima i emocijama nabijenim slikama, jezgrovito, dinamično, likovi svoje životne izbore sami komentiraju nadahnutim i svevremenim mudrostima. Povijesnih podataka, ako zatreba i apokrifnih, u tekstu ima taman toliko da zaintrigiraju pitanja oko uloge lika u toj nekoj stvarnoj ili pričinjenoj povijesti. U ovom je romanu obitelj prikazana kao nadvremenska, nadgeneracijska snaga (zanimljivo je da niti jedan Weber u svih stotinu i nešto godina nije zastranio, nije se opredijelio za pogrešnu stranu, bez obzira je li ta strana pobijedila), kao vrijednost iz koje proistječe povijest. Znam da nekome sve to može tako starinski zazvučati, ali jezikom, stilom, kompozicijom, pristupom, karakterizacijom likova, poetikom, i mnogim drugim atributima, ovaj je roman moderniji od većine koja se danas takvima predstavlja.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 26. lipnja 2004.)