Kako se tranzicija iz «totalitarizma» u «demokraciju» prelama na osobnim sudbinama njenih nositelja, danas je više novinska nego književna tema, no i u novinama takve se osobe prikazuju na dva ekstremno različita načina: ili kao estradne zvijezde, ili kao likovi iz crne kronike. Takav medijski tretman debelo filtrira izbor osoba koje su u nekom svom životnom trenutku medijski zanimljive: mnogi njihovi suputnici ne dobivaju značaj veći od privjeska nečije karijere, eventualno zabljesnu kao zubac na kotačiću uspona ili pada glavnog lika i zatim potonu u zaborav. Kako naša «demokracija» prilično sporo odmiče od kulta ličnosti i aparata koji taj kult stvara, zalijeva i održava, a i neki drugi kultovi prilično se žilavo odupiru civilizacijskim normama, cenzura i autocenzura živahne su i dalje u glavama ljudi koji u nekom trenutku naše bliže i tekuće povijesti obnašaju moć pripuštanja riječi u javnost.
        Politika i sudbina su u takvom ozračju utjecali i na sudbinu Bauerovog romana «Biserje za Karolinu», koji je inače napisan još 1989. godine (što je važan podatak: u romanu se naime anticipiraju događaji burnog desetljeća koje je slijedilo), ali je prvi put objavljen, i to u Sarajevu, tek 1997. godine, a hrvatski izdavači kojima je u to vrijeme nuđen, skanjivali su se objaviti ga, tvrdeći da «još nije vrijeme», jer kult je još uvijek živio.

        Zanimljivo je, a autoru to ni na kraj nameti nije moglo biti, da tema romana korespondira i s nečim što u današnjem političkom životu Hrvatske tek nastaje…
        U središtu radnje romana je osoba, život i sudbina pjesnika, književnika, individualca, suprotivca svim autoritetima i kultovima, Borisa Brucknera, čiji život pratimo od djetinjstva pa do neke vrste konca njegova samosvjesnog života. Ne, ne pogiba, nego završava u ludnici. A tamo ga je otjerala njegova sudbina: prelijepa i preambiciozna Karolina, ljubav iz djetinjstva, a veza među njima čak je i komplementarna: on misli, ona radi. Još u školi je ona na priredbama čitala njegove stihove, a kasnije, kad se nakon nekoliko odvojenih životnih vrtloga njihove sudbine opet spajaju, on njoj piše političke govore. Strast nadvladava razum, no samo kod njega, njoj je on samo još jedan instrument u strelovitom usponu od lokalne političarke do Predsjednice, Majke Domovine, pa čak i Kraljice. On joj je najbliži, no istodobno je u njenom okružju i najsubverzivniji, on je jedini koji se ne želi podvrgnuti njenom kultu, a ne imajući snage suprotstaviti joj se, bježi u alkoholizam i duševnu bolest.
            Sve te političke pojavnosti samo su jedna razina romana, razina koja mu daje vizionarsko-povijesnu dimenziju, pa i fantastičnu uzmemo li u obzir da je roman napisan kad se «demokratske promjene» još nisu ni dogodile, a kamoli u hrvatskoj stvarnosti počeli uobličavati pojmovi poput Oca/Majke Nacije. No ona dublja razina romana vodi nas u pitanja osobnih sloboda, pogotovo sloboda umjetnika, a pogotovo sloboda umjetnika koji se bavi riječima. Svako poglavlje romana počinje nekom parabolom o značenju riječi, glavnom junaku riječi koje napiše ili javno izgovori (često i nepromišljeno), uvelike utječu na sudbinu, a mnogo je uspona i padova proživio do onog konačnog. Sloboda ne može postojati tamo gdje riječi imaju gospodare i podanike, zauzdati riječ isto je što i ugušiti slobodu, a vrhunac nametnute neslobode simbolički je prikazan u izboru simptoma junakove duševne bolesti: on više ne može govoriti, zanijemio je. Imao je i zašto: ljubav njegova života, pred koju je prosuo tolike riječi kao biserje, ponijela se kao biće iz uzrečice o uzaludnom njihovom prosipanju. Tu je, zapravo, i vrhunac tragedije i vrhunac simbolike ovoga romana: junaka ne tangiraju baš jako društvene i političke promjene oko njega sve dok njegova riječ može biti slobodna, ali osobna izdaja, izdaja ljubavi, najgora je od svega.

Davor ŠIŠOVIĆ