Ovaj odličan roman zaslužuje svaku pohvalu i svaku nagradu koju je dosad dobio (a dobio ih je barem tri, mislim nagrade). Vrlo originalna priča, s malo politike, malo napetosti i iznenadnih obrata, malo kriminala, malo seksa, puno egzotike i mrvicom fantastike, s odlično osmišljenim likovima i njihovim međusobnim odnosima, s nekoliko briljantnih lajtmotiva, s puno humora, ali na pravim mjestima i tragike, to je «Osmi povjerenik». Baretićev roman pružit će užitak čitanja čak i onima koji čitaju samo novine, a barem na dvadeset mjesta u knjizi nećete odoljeti da svome dojmu pridodate i glasan komentar.
        Mana mnogih domaćih književnih uradaka koji hoće svjedočiti o realnom životu je u tome što su ili dosadni, ili neuvjerljivi, banalni. U «Osmom povjereniku» nas upravo nevjerojatnost zbivanja učvršćuje u uvjerenju da bi takvo što ipak moglo biti moguće, jer natruhe svijeta opisanog u ovom romanu svatko će od nas zateći i u istinama svakodnevice. Svako naše malo misto krije bar jednu bizarnu priču, svaki naš gradić ima bar dva-tri ridikula, svaki naš običaj bar će jednom namjerniku izgledati nastrano, i mnoge su priče u našoj književnosti temeljene mjestima ili ljudima s jednom-dvije takve osobine.

E sad, zamislite mjesto u kojem su koncentrirane bizarnosti i ludosti iz stotina pojedinačnih slučajeva koje poznajemo iz stvarnoga života… zamislili ste? I sad u takvu sredinu smjestite čovjeka koji misli da je normalan. I eto nam vrhunskog zapleta i vrhunske priče. Eto nam «Osmog povjerenika», romana koji je radnjom smješten na Trećić, najistureniji i najzabačeniji otok na Jadranu. Otok koji nema ni struje, ni vode, ni telefona, čak ni signala za mobitel, otok koji ima dvije crkve ali nijednog svećenika, otok koji ima vinograde ali gdje se ne pije vino, otok kojeg su svi zaboravili, no svima koji na njemu žive zbog toga nije nimalo krivo. Osim jednom jedinom čovjeku, glavnom junaku ovog romana.
        Glavni junak dolazi na Trećić kao povjerenik Vlade Republike Hrvatske, sa zadatkom da tamo provede lokalne izbore i time integrira njegovo neveliko pučanstvo u pravni sustav države čija se prisutnost i postojanje na tom otoku ni po čemu ne osjeća. Sedam povjerenika u tom zadatku nije uspjelo, a ovaj naš osmi tamo dolazi po kazni, jer je nešto zabrljao i upropastio uspjeh svoje stranke na lokalnim izborima u Zagrebu. Kroz roman pratimo njegovo psihičko sazrijevanje od bahatog političara do suosjećajnog novopečenog člana zajednice. Slijedimo njegovo upoznavanje i postupno shvaćanje Trećića i Trećićana, koji su toliko munjeni da uz običaje i tradicije prilično uznemirujuće za običnog gradskog dečka čak imaju i svoj posebni jezik, mješavinu najnerazumljivijih dalmatinsko-otočkih dijalekata i iskrivljenog australskog engleskog (skoro svi su otočani naime radili u Australiji, a doma su došli provesti starost i umrijeti). Evo, za primjer, jedne rečenice iz romana na trećićanskom: «Cuovici spiju voa kovih, muoj poveri, ma voa kovih coj hi ni motj sjervoat». Mala digresija: u većini napisa o «Osmom povjereniku» izmišljeni je trećićanski dijalekt istican kao jedna od najvećih atrakcija i najuspjelijih dosjetki ovog romana, no nama u Istri će stvar biti puno razumljivija zamislimo li govor Baretićevih likova kao mješavinu dijalekata što se govore, recimo, u Lindaru, Pićnu i Ročkom Polju.
            Povjerenička misija glavnog junaka ne ide baš najbolje, oteže se mjesecima, a kroz to vrijeme upoznajemo paletu likova čiji se život više ili manje isprepliće s junakovim. Kako gubi interes za ispunjenje zadatka, tako nam postaje simpatičniji, od napuhanog purgera postupno se pretvara u sudionika u čuvanju trećićanskih tajni, da bi na kraju čak došao do praga odbacivanja kopnene civilizacije i prihvaćanja Trećića kao mogućeg utočišta, svim mračnim tajnama otoka i otočana uprkos. Da ništa nije onako kako se čini, da svaka priča ima i neispričani dio, da mali ljudi mogu biti obilježeniji svojim sudbinama i nasljeđem od onih čija imena pamti povijest, da smijeh ide uz očaj, i da je čuđenje najprije put ka samospoznaji a tek u drugom redu odnos prema svijetu, o tome nam govori «Osmi povjerenik».

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 4. rujna 2004.)