Dok Miljenko Jergović galopom osvaja (i drugima dodjeljuje) književne nagrade, objavljuje sve deblje knjige koje se prevode na sve više jezika, meni je baš gušt predstaviti jednu njegovu malo stariju i neobičniju knjigu. Pod naslovom «Historijska čitanka» sakupljene su, njih više od stotinu, crtice, feljtoni, kolumne, što li već (nešto slično je posljednjih dana moderno kod više domaćih autorica, naime objavljivati knjigu već objavljenih kolumni), koje je Jergović objavljivao u sarajevskom časopisu Dani.
«Zaborav nimalo ne boli, ali je ipak lijepo sjećati se», u prologu knjizi pisac kao da pravda svoje motive što je sabrao uspomene na detalje jednog lijepog i bezbrižnog doba, doba odrastanja, sazrijevanja, i prvih razumijevanja svijeta oko sebe. Na stotine ikona iz svakodnevice sedamdesetih, osamdesetih i samog početka devedesetih godina, uglavnom sarajevskih, ali prepoznatljivih i svima nama, provlači se ovim crticama. Kroz njih se pak provlači nostalgija, ali ne kao žal za minulim «starim dobrim vremenima», nego kao ugodno sjećanje (iako ponekad i na neugodne doživljaje) na vrijeme s kojim mi danas imamo problem zbog nesposobnosti racionalnog određenja trenutka, načina i razloga njegovog, veli Jergović, «logičnog završetka».

Novo vrijeme donijelo nam je, opet citiram autora, nove podatke u osobnim dokumentima, no nismo sigurni jesu li ti podaci vjerodostojni, i zato ih «provjeravamo» u osobnoj prošlosti i u sjećanjima. A svatko će se sjetiti barem devet desetina stvari o kojima Jergović u ovoj knjizi piše. Oni koji su premladi da bi ih se sjećali, Jergovićevim će si crticama možda moći objasniti neke čudne uzdahe i odmahivanja rukom koje, na spomen tih davnih sitnica, zamjećuju kod svojih starijih.
Šeće nas Jergović tako od prvog djetinjeg upoznavanja važnih stvari iz tadašnjeg svijeta odraslih, kao što su novine, Savez komunista, ili akcije Ništa nas ne smije iznenaditi, vodi nas kroz prve robne kuće i pizzerije, podsjeća na pojavu prvih televizora i prvih domaćih televizijskih zvijezda, na prve Coca Cole i Eurokreme, rekonstruira onaj dio male i velike povijesti određivan važnim nogometnim događajima, velikim tragedijama, ili nekim danas bismo rekli medijskim senzacijama onoga doba, poput slučaja s Trojom u Gabeli, spuštanja na Mjesec, smrti Brucea Leeja, naravno i Olimpijade u Sarajevu. Prepričava onodobne zgode o političarima što ih je narod zvao Guzonjama, vraća pred naša osjetila davno izumrle marke čokolada, bombonijera, pića, napolitanki. Oživljuje na desetke malih ljudi, ličnosti kakve ima i po kojima se prepoznaje svaki grad, a da malo tko izvan toga grada o njima zna nešto više od urbanih legendi koje se šire kao i svaka druga usmena predaja, ponovno gradi mnoga mala i velika kultna mjesta, koja nisu za život presudna, ali je život bez njih nezamisliv. Ponovno nas provodi kroz razne male ali važne životne trenutke, od prvog susreta s uličnim huliganima do mature, od prvog ljetovanja na moru do gubitka nevinosti.
U ovoj knjizi mnogo je sarajevskih ekskluzivnosti, tako i onih iz sfere kolektivnog sjećanja, no tkogod je minulih desetljeća stekao bar jednog prijatelja iz Sarajeva, sve će mu u «Historijskoj čitanci» biti blisko i poznato. Osjetit ćemo i nešto gorčine, poglavito kad se piše o ljudima koji su u Sarajevo morali doći, ili iz Sarajeva morali otići. Svakako će u nama rasti tuga dok napredovanjem prema posljednjim stranicama budemo spoznavali kako je sav taj grub i divan, primitivan i romantičan, dubokoslojan i jednostavan u isti mah, sav taj svijet i sav taj grad, uništen, nestao, razoren, neobnovljiv utoliko koliko starenje boji uspomene vrijednošću valjanom samo u vremenu iz kojega potiču. Svaki bi grad i svaka generacija trebala imati jednu ovakvu knjigu, ovako iskrenu i ovako bajkovitu, kao spomenar onima koji su proživjeli ali nisu znali zapisati, i kao pouku onima koji ne vjeruju da početak nikad ne poništava ono što je prije njega bilo.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 13. prosinca 2003.)