BILTEN “JULES VERNE KLUBA” - BROJ 6 - PAZIN, STUDENI 2000. - STRANICA 4


“MATHIAS SANDORF” U MAĐARSKOJ


Jules Verne je vrlo popularan u Mađarskoj, a evo za to i jednog primjera. Početkom ovog stoljeća, u Mađarskoj je običaj bio da se imena stranih pisaca prevode na mađarski, pa je tako i Jules Verne u Mađarskoj bio poznat kao Verne Gyula. Još u to vrijeme Verne je bio toliko popularan, da su mađarski čitatelji bili uvjereni da je on mađarski pisac.
To nije bilo slučajno: Verne je pisao o Mađarima i mađarskoj povijesti, gotovo kao da je ovdje živio, kao Mađar. Dok se pripremao za pisanje svojih romana, Jules Verne je vrlo marljivo proučavao sve okolnosti i povijesnu pozadinu zbivanja u svojim romanima. Najljepši primjer za to je roman o Mathiasu Sandorfu, mađarskom plemiću iz pokrajine Erdely (koja je tada bila dio Mađarske), koji je trebao predvoditi borbu za nezavisnost od Habsburške dinastije. Ovaj je roman, naravno, najčitanije djelo Julesa Vernea u Mađarskoj: vidljivo je to po velikom broju izdanja i različitih prijevoda.
Evo nekih podataka o mađarskim izdanjima romana “Mathias Sandorf”. U Mađarskoj je izašlo 21 izdanje romana “Mahias Sandorf”, a od toga je 12 izdanja bilo ilustrirano. Prvo izdanje izišlo je 1885. godine, a roman je preveo Lajos Mikes. Nakon Mikesa, još je četvero prevoditelja prevelo ovaj roman na mađarski: Imre Huszar, Gyula Zempleni, Endre Vazsonyi i Lajos Orvos. Prvo ilustrirano izdanje izišlo je 1899. godine, s originalnim ilustracijama Verneova ilustratora Leona Benetta. Prvo izdanje s novim ilustracijama mađarskog autora izišlo je 1944. godine, a ilustrator je bio Mihaly Nemes. U svim mađarskim izdanjima “Mathiasa Sandorfa” pogovor se pojavljuje jedino u izdanju iz 1960. godine, a napisao ga je prevoditelj Endre Vazsonyi. Mađarska izdanja “Mathiasa Sandorfa” nisu izlazila ravnomjerno u razdoblju od 1885. do 1999. godine. Primjerice, 1955., 1956. i 1957. godine izlazilo je po jedno izdanje; dok su između 1983. i 1999. godine objavljena samo dva izdanja: 1984. i 1993. godine. Velik broj izdanja ovog romana pokazuje koliko je “Mathias Sandorf” popularan u Mađarskoj.

Nekoliko riječi i o povijesnoj pozadini ovoga romana. Radnja započinje 1867. godine, a završava 1882. godine, i baš u tom razdoblju Mađarska je trpjela velike pritiske Habsburške dinastije, kojoj je mađarska kruna pripadala još od 1526. godine. U godinama 1848/49. vođen je rat za nezavisnost što su ga predvodili mađarski plemići, a ne građanska klasa kao u drugim evropskim državama toga doba, budući da je građanska klasa u tadašnjoj Mađarskoj bila vrlo malobrojna, a k tome, većina njenih pripadnika bili su stranci.
Nakon parlamentarnih zahtjeva za ukinuće kmetstva, te osiguranje slobode govora, tiska i okupljanja, čime se građanska klasa htjela izboriti za društveni status, 15. ožujka 1848. godine izbila je revolucija. Predvodnici su bili nazvani “Ožujska mladost”, a tom je krugu pripadao i Sandor Petofi, najveći mađarski pjesnik. Revolucija je prerasla u rat za nezavisnost, koji je okončan austrijskom pobjedom 13. kolovoza 1849. godine.
Petofi i većina iz “Ožujske mladosti” poginuli su u tom ratu. To međutim nije bilo dovoljno za austrijsku vladu: 13 mađarskih generala pogubljeno je zbog veleizdaje. Nekoliko godina kasnije, Mađari su se morali nagoditi s Austrijancima: 1867. godine postignut je sporazum u kojem je posredovao Ferenc Deak, veliki mađarski domoljub, i nastala je Austro-Ugarska Monarhija koja je postojala do 1918. godine.
Mađarska nije imala povoljan status u tom razdoblju, no najgore je bilo između 1849. i 1867. godine, kada su Haynau, Alexander Bach i Schmerling zdušno ugnjetavali mađarski narod. Jednom se, 1859. godine, ukazala nada za mogućnost mađarske nezavisnosti kada je austrijska vojska uvelike oslabila izgubivši dvije velike bitke protiv Francuza i Pijemonta, kod Magente i Solferina. Nakon tih poraza, Car je otpustio Bacha i obećao reforme.
U to povijesno doba započinje naša literarna priča, u kojoj grof Mathias Sandorf počinje s pripremama za novi rat za nezavisnost. Za lik Mathiasa Sandorfa, uzor ili model mogao je biti bilo koji od tadašnjih mađarskih domoljuba: kapetan Gorgei, vojskovođa mađarske vojske u regiji oko rijeke Tise 1849. godine, zatim guverner Kossuth, koji je predvodio rat za nezavisnost 1848/49. godine, ili pak generali Damjanich i Klapka. Svi su oni bili nalik na Mathiasa Sandorfa - izuzetno su voljeli svoju zemlju.
Genijalnost ovog Verneovog romana je i u tome što se 1859. godine doista moglo dogoditi nešto slično što se dogodilo i u romanu: Mađari su tada mogli pokrenuti novi rat za nezavisnot, da su za to imali dovoljno snage. U stvarnoj povijesti, ipak su se odlučili za pasivan otpor.
Želim reći i nešto o tome što ovaj roman znači za mene osobno. Ovo je moja najmilija knjiga, pročitao sam ju 14 puta. Ne samo zato što volim romane Julesa Vernea, i zato što želim biti domoljub poput Mathiasa Sandorfa; ovu knjigu volim i zato što neizmjerno volim svoju domovinu, koja je svoju slobodu ostvarila zahvaljujući domoljubima kakvi su bili Kossuth, Szechenyi i Petofi. Ovi su ljudi voljeli svoju domovinu i učinili su za nju najviše što su mogli: dali su svoje živote za slobodu, jednako kao što su to učinili Mathias Sandorf i njegovi prijatelji. Riječi mađarskog domoljuba Damjanicha mogao je izgovoriti i Mathias Sandorf: “Mogu patiti, ali mogu i nešto učiniti za ovu od svih ostavljenu siromašnu zemlju. Za ovu zemlju koja želi biti nezavisna, mogu čak i umrijeti ako je to potrebno”.

Dani Julesa Vernea, Pazin, 26.lipnja 1999.
Martin CHIKAN


SADRŽAJ BILTENA BROJ 6