BILTEN “JULES VERNE KLUBA” - BROJ 6 - PAZIN, STUDENI 2000. - STRANICA 12


PREDSTAVLJAMO VAM ROMANE JULESA VERNEA:


Ploveći otok
L'Ile a Helice
(1895)


Članovi francuskog gudačkog kvarteta Yvernes, Frascolin, Pinchinat i Sebastian Zorn, doživjeli su nezgodu dok su putovali na koncert u San Diego i ostali bez kola dvadesetak milja daleko od grada. Odlučili su otpješačiti do prvog sela, Fretchalla, gdje bi se pobrinuli za daljnje putovanje.
Bila je tamna noć i u malom selu nije bilo nikoga budnog. Odlučili su seljane probuditi muzikom i to im je uspjelo. Svi su bili spremni gostoljubivo primiti muzičare, ali prije nego li su ušli u bilo koju od kuća, približio im se jedan čovjek i ponudio im svoje gostoprimstvo. Oni su ga prihvatili, i s njim se odvezli do njegovog grada.

Sljedećeg jutra, kada su nakon doručka malo prošetali, shvatili su da takvog grada još nikada nisu vidjeli: bio je to grad bez kupaca na ulicama, jer se sve naručuje – telefonski ili telotografski, grad bez siromaha, bez zatvorenika... grad u kojem žive samo bogataši, grad koji sam stvara klimu i u kojem nikada nema zime, barem po riječima njihova vodiča.

Na kraju dana, kada ih je odveo u opservatorij gdje su napokon trebali vidjeti ovaj grad s najviše njegove točke, i kad im je trebao reći ime ovog čudnog grada, ostali su šokirani. Nalazili su se na umjetnom otoku usred mora, i nigdje oko njih nije se vidjelo kopno. Na ogromnom umjetnom otoku koji je plovio kao brod. Saznali su i ime otoka – Standard-Island, a ime grada bilo je Milliard-City.

Kad su se malo smirili, njihov vodič, gospodin Calistus Munbar, ponudio im je ugovor po kojem bi oni, za godinu dana sviranja u ovome gradu-otoku, dobili plaću od po milijun franaka svaki, a svi troškovi života bili bi im također plaćeni. Naravno, pristali su.

Sljedećih jedanaest mjeseci proveli su na otoku. Upoznavali su ostale stanovnike tog čudnog grada, održavali su koncerte i razgledavali mjesta i otoke Tihog oceana kraj kojih su prolazili. Tijekom jedanaest mjeseci plovidbe proživjeli su sudar s jednim brodom, napad zvjeri koje su se iznenada stvorile na otoku, susret s kanibalima, pokušaj pljačke otoka ...

Međutim, kompanija koja je bila vlasnik otoka nenadano je propala, pa je nekolicina stanovnika otoka otkupila otok. Među njima su najbogatiji bili stari suparnici, Jem Tankerdon i Nat Coverley. Sve je bilo u najboljem redu do trenutka kada je trebalo birati novog guvernera otoka, zbog pogibije starog. Tada su počele komplikacije, jer su i Jem Tankerdon i Nat Coverley željeli biti guverneri. Nakon mnogo diskusija, glasanja u kojem nije bilo pobjednika i raznih drugih pokušaja, do dogovora nije došlo, pa se grad podijelio na dva tabora i svaki od njih bio je vrhovna vlast u svom dijelu grada odnosno otoka. Iako su njegovi stanovnici bili na rubu rata, otok je i dalje nesmetano plovio, sve do trenutka kada su došli suprotni nalozi za daljnju plovidbu. Pokretanje moćnih motora u suprotnim pravcima izazvali su kvar i njihovo uništenje, pa je otok nakon toga samo plutao, dok jedno nevrijeme uništilo taj Dragulj Tihog Oceana.

Tihana ŠEPIĆ

prema izdanju: Ploveće ostrvo, Tehnička knjiga, 1957, Beograd


INTERNET NA PLOVEĆEM OTOKU

U mnogim svojim romanima, Jules Verne je vizionarski predvidio brojne izume, strojeve, vozila i druge tehničke inovacije, koje će biti ostvarene tek mnoga desetljeća nakon što ih je on opisao.

Jedan od Verneovih romana u kojem je opisano najviše tehničkih inovacija je roman “PLOVEĆI OTOK” (“L'Île a hélice”, 1895). Radnja ovog romana događa se na umjetnom otoku nazvanom “Standard Island”, dugačkom sedam kilometara a širokom pet, površine 27 četvornih kilometara, koji plovi Tihim oceanom udomljujući desetak tisuća najbogatijih ljudi Amerike. Standard Island, i grad smješten u njegovu središtu koji se, sasvim prigodno, zove “Milliard City”, kako ih je Jules Verne zamislio prije više od stotinu godina, opremljeni su gotovo svim danas zamislivim eletričnim i elektronskim uređajima, pa i takvim napravama koje do današnjeg dana nisu ostvarene (osim u znanstvenoj fantastici), poput, primjerice, pokretnih ulica. Otok pokreću, osvjetljavaju i održavaju ogromni električni strojevi, a posebnu pozornost Jules Verne je posvetio opisu komunikacijskih uređaja.

Osim što je cijeli otok povezan telefonskom i električnom mrežom, njegovi stanovnici komuniciraju i TELOTOGRAFOM, uređajem koji prenosi rukopis. Osim što njime izmjenjuju poruke, stanovnici “Milliard Cityja” mogu telotografski naručivati namirnice, mogu na daljinu potpisivati dokumente, od naloga i mjenica, do zapisnika o vjenčanju ili razvodu. KINETOGRAF je uređaj koji snima i prenosi pokretnu sliku, a TELEFOTO isto čini sa statičnom slikom. FONOGRAF snima i reproducira zvuk (u knjižnici Milliard Cityja postoje čak i “fonografske knjige”), a TEATROFON služi za direktni prijenos zvuka, primjerice, koncerata, u domove slušatelja. Obavijesti iz središnjih gradskih službi prenose se do građana i “električnim slovima”, odnosno javnim ekranima na ulicama i trgovima.

Iako su neki od uređaja što ih Jules Verne opisuje u ovom romanu u začetku već postojali u njegovo doba, on je bio prvi koji je sve te zasebne električne medije za prijenos podataka objedinio u jedan komunikacijski sustav, u kojem se različiti načini prijenosa podataka mogu kombinirati po želji korisnika. Također, komunikacijska mreža Standard Islanda povezana je s cijelim svijetom, jer su na ruti krstarenja ovog plovećeg otoka postavljene bove koje nose krajeve podvodnih kablova. Kad se otok zaustavi pokraj takve bove, prikopča se na kabel, i jednako kao što njegovi stanovnici komuniciraju međusobno, tada mogu komunicirati sa cijelim svijetom. Takav način komunikacije i prijenosa podataka, s donekle drukčijim tehničkim rješenjima, ali s jednakom svrhom i osnovnim sadržajima, danas nam je, stotinu godina nakon Verneovog “Plovećeg otoka”,  poznat kao - INTERNET.

Davor ŠIŠOVIĆ


SADRŽAJ BILTENA BROJ 6