Zoran KRUŠVAR

 BALADA O MJESEČINI


Mozak mi je bio već prilično ispran, dok sam nesigurno teturao niz strmu nizbrdicu popločanu izlizanim kamenom. Iako se teran kao sredstvo otupljivanja osjeta  pokazao puno boljim nego kao filter emocionalnog otpada, ipak sam uspio čuti zvuk koraka nekoliko zavoja iza mene, na istoj drevnoj ulici. Nisam se obazirao. Hodao sam dalje, kada mi je pažnju privuklo zujanje, negdje odozgo s moje lijeve strane. Zastao sam i pogledao.

         Vidio sam uličnu svjetiljku oko koje se uzvitlao roj kukaca. Nisam mogao odrediti da li zvuk dolazi od svjetiljke ili od njenih krilatih satelita, ali sam primijetio da me prizor neodoljivo podsjeća na kruženje elektrona oko atomske jezgre. Pa sam nastavio promatrati, pokušavajući u svjetlećoj kugli vidjeti kvarkove. Nisam uspio. To me je u prvi mah rastužilo, ali onda sam se sjetio da su kvarkovi jako maleni i da se ne vide golim okom, pa sam utješen nastavio teturati dalje. Koraci koji me slijede sada su bili bliže, ali to me nije zamaralo. Toga trena razmišljao sam o tome kakvu bi boju trebala imati neka subatomska čestica koja je manja od fotona, pa se tako ni svjetlost ne može odbiti od nje i stići (kroz nekakav snažan mikroskop) do oka koje bi svjetlosnu frekvenciju protumačilo kao boju. Drugim riječima, bio sam jako pijan.

         Skrenuo sam u neku sporednu ulicu, koja je bila još uža i strmija, te u potpunosti deprivirana od svakog izvora svjetla. Zapravo je smiješno, kad govorim o sporednim ulicama, kakva treba biti neka ulica da se ne smatra sporednom? Jer ako je ova ulica sporedna, onda je ona na kojoj sam do sada bio glavna. Pritom činjenica da se na njoj ne mogu mimoići dva natovarena magarca nije uopće bitna. Dakle, bio sam na mračnoj, skliskoj i grbavoj nizbrdici, i jedino što je bilo pozitivno jest to da sam raširenim rukama mogao dodirivati oba postranična zida.  I naravno, da me uopće nije bilo briga što su mi se koraci još više približili, i sada su tapkali unutar moje aure satkane od vinskih isparavanja. A to se već može smatrati intruzijom u osobni prostor. U svakom slučaju, meni je to bilo svejedno jer sam baš razmatrao postojanje teoretske mogućnosti opterećivanja jednog fotona poljima ekstremno visoke gravitacije, ili nekakvim elektromagnetskim poljima, što bi trebalo rezultirati drastičnim usporavanjem fotona. I upravo mi se samo po sebi nametnulo pitanje o tome da li je brzina svjetlosti doista konstantna, ili je moguće da u nekim neuobičajenim uvjetima (npr. u neposrednoj blizini crne rupe) svjetlost postiže sasvim drugačije brzine, kada bijah bezobrazno istrgnut iz svoje kontemplacije. 

         - "Op... oprostite..." rekao je neki ženski glas iza mene. Zahvaljujući prvenstveno svojim fantastičnim intelektualnim sposobnostima, koje nisu pokleknule ni pred višestrukim napadima raznog biokemijskog oružja razvijenog po konobama i vinskim podrumima diljem Istre, uspio sam deducirati da glas vrlo vjerojatno pripada vlasniku koraka koje smo već ranije spomenuli. Pa sam se, uz uzdah proizašao iz nadljudskog napora, okrenuo prema izvoru tih uznemiravajućih zvukova i pazeći na ispravnu dikciju jasno rekao:

         - "Mmmmmmmgh?"

         - "Oprostite, možete li mi pomoći?" pitala je. U totalnom mraku nisam mogao točno vidjeti kako izgleda, osim da je visoka, vitka i da ima dugu kosu. Naravno, bio sam u potpunosti svjestan činjenice da ona, iako je mrak, jamačno već shvaća da JA izgledam božanstveno, te da je moja karizma nemjerljiva ovozemaljskim mjernim konstruktima. Bez sumnje sada prava bujica sokova izaziva izvanredno stanje u njenom tijelu, rušeći sve brane i zapreke, razarajući njenu samokontrolu i razno - razne obrambene mehanizme, i jedino što ona može učiniti jest moliti za moju humanitarnu pomoć.

         - "Molim Vas, možete li prestati zuriti u mene kao da sam izložbeni primjerak u trgovini interaktivnih slika! Potrebna mi je pomoć!" nervozno je galamila. Baš kao što sam i pretpostavljao; moje prisustvo ju je krajnje uzbudilo, dovelo do povećane aktivacije njenog organizma, i sada se njena sirota glavica muči pokušavajući ispravno atribuirati tu silnu ekscitaciju. U maniri pravog zavodnika, nonšalantno sam se nagnuo prema njoj, te pijano zateturao i ponukan djelovanjem izdajničke gravitacijske sile poletio u zagrljaj rodne mi planete.

          Otvorio sam oči, i iznad sebe ugledao predivnu sliku punog mjeseca koji plovi kroz paučinaste bijele oblake, tako blistave na pozadini nježnog tamnoplavog neba koje je poslužilo kao slikarsko platno za ovaj majstorski prizor. Ta scena me je tako dirnula da sam automatski na nju reagirao pridižući se u sjedeći položaj, i rasipajući sadržaj svog želuca u ljupkom mlazu po mirisnoj zelenoj livadi na kojoj sam se nalazio.

         - "Je li Vam dobro?" zabrinuto je upitao ženski glas sa moje desne strane, i ja sam se okrenuo prema njemu, dok mi je sa brade kapao sadržaj koji je kroz moje grlo prošao jednom previše. Stajala je iznad mene, obasjana onom istom mjesečinom. Lice joj je izgledalo srebrnasto, a tijelo krhko kao da je napravljeno od voska. Gracioznim pokretom lijeve ruke mi je pružila papirnatu maramicu, a ja sam zurio u nju pokušavajući pohvatati izgubljene konce neke filozofske rasprave u koju sam se previše kasno uključio. I što je ono pričao Platon, zašto se u njegovoj idealnoj državi....

         - "No, uzmite maramicu...! Možete se sami obrisati." prekinula je moje misli, i gurnula mi maramicu u ruku. Imala je mekane jagodice na prstima, i glatku kožu dlana. Kratko odrezani nokti, dugi prsti bez prstenja i uski zglob bez narukvica. Obrisao sam znojno čelo maramicom i počeo sam brisati ruke, a ona je čučnula do mene i nervozno rekla:

         - "Ma jooj, dajte to meni...!" uzela mi je papirnatu maramicu, i počela brisati moja usta i bradu. Njen izraz lica odavao je pomanjkanje pretjeranog oduševljenja mirisom, samo nisam znao da li mojim ili onim koji se širio od lokvice koja je još nedavno bila dio mene. Promotrio sam okoliš, i  zaključio da smo još uvijek u istom mjestu (samo sada na nekoj livadici na rubu male provalije), te da su lokalni stanovnici dosegli zavidno visok nivo ekološke svjesnosti. Imali smo prekrasan pogled na okolicu, a rijetko drveće i gusto grmlje nas je dovoljno zaklanjalo od radoznalih susjeda. Priroda oko nas bila je djevičanski čista, a moja samozvana njegovateljica mirisala je po svježem voću. Utjecaj alkohola me je lagano popuštao. Zaključio sam da nemam vremena za bacanje, pa sam odmah upitao:

         - "Dobro, tko si ti i što hoćeš od mene?"

         - "Stvarno nije bitno kako se zovem, možete me zvati kako god hoćete..." rekla je, vidno skoncentrirana na uklanjanje bljuvotine sa mojeg lica.

         - "U redu, onda ću te zvati Asimptota." rekao sam, trudeći se da ne pojedem maramicu koja je gladila moje usne.

         - "Asimp.... ŠTO?" očito joj nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavila je: "Možete li smisliti neko ime koje ću shvatiti?"

         - "Onda.... može Mjesečina?" predložio sam, nadahnut ranije spomenutim nebeskim zbivanjima.

         - "Kao da su mi starci hipiji." nasmijala se "Dobro, može Mjesečina. Kako da ja Vas zovem?" pitala je.

         - "Baždarena cefeida." odgovorio sam spremno, a ona je dobila napad smijeha.

         - "Ha ha ha, Baždar.... ne može!!!" smijala se.

         - "Zašto? Što fali?" čudio sam se.

         - "Prvo; nemam pojma što je to, a drugo; zvuči mi kao žensko ime." objasnila je.

         - "Pa biraj onda sama, o Mjesečino!" Imala je pravo. Cefeida je stvarno malo bacala na ime za nekakvu curicu.

         - "Zvati ću Vas... da vidim... Znam! Spatifilum!" radosno je uzviknula.

         - "Može. Spatifilum." pristao sam, ne htijući otkriti da moje enciklopedijsko znanje ne raspolaže podacima o nečemu što se tako ili slično zove. Vjerojatno je to ime upravo izmislila.

         - "Dobro, Mjesečino. Sad mi lijepo reci, što ti hoćeš od mene? I prestani mi govoriti Vi." rekao sam, a ona je kleknula pored mene (na onu stranu na koju nisam povratio) i uozbiljila se. Ponovo su se pojavili znakovi nervoze.

         - "Treba mi pomoć."

         - "Shvatio sam. O čemu se radi?"

         - "Ja sam prokleta." rekla je tužno, a glas joj je zvučao kao strujanje zraka po krilima aviona nepovratno usmjerenog ka tlu.

         - "Molim?" nisam bio siguran da li sam shvatio.

         - "Prokleta, Spatifilume. Ne šalim se. Ja sam žrtva prokletstva." šapnula je, a mjesec je sa neba poslao srebrnu zraku da obriše suzu koja joj je krenula niz obraz. Zraka nije uspjela. Ja jesam.

         - "Hej, Mjesečino... nešto ti curi po licu." trudio sam se da mi glas bude što mekši, i prstom sam obrisao suzu. Nije to bilo ni sekunde preuranjeno, jer je Mjesečina već podigla ruku da obriše suzu papirnatom maramicom, zaboravivši što je njome brisala nekoliko trenutaka prije.

         - "Da..." šmrcala je "mislim da mi oči propuštaju vodu. Hvala." onda je shvatila što je s maramicom, pa ju je bacila (nadam se da je od biorazgradivih materijala) i uzela novu. Pribrala se i nastavila govoriti: "Cijela moja porodica prokleta je već generacijama. Duga je to priča, probati ću skratiti je malo. Moja prapraprapraprapraprapraprapraprapra baka bila je čuvarica najveće od svih kršćanskih relikvija...."

         - "Svetog grala?" pretpostavio sam.

         - "Ne. Nečeg još većeg. Naime NJENA prapraprapraprapraprapra baka bila je ljubavnica jednog rabina iz okolice Nazareta...." tu je malo zastala.

         - "I?" poticao sam je da nastavi.

         - "Pa, to je bilo u Isusovo vrijeme... kad je Isus bio mali..."

         - "Dobro, slušam..."

         - "Pa, mali Isus je bio Židov..." govorila je.

         - "Daaa...?"

         - "Znaš što rabini rade židovskoj djeci?" napravila je prstima pokret nalik na škare.

         - "Aahhhhh. Uvijek me uhvati neka nelagoda kad pomislim na takve stvari." Lijevom rukom sam instinktivno pokrio prepone.

         - "E, dakle... ljubavnica starog rabina koji je obrezao malog Isusa Krista bila je moj predak. Sad, to ne piše nigdje u Svetom Pismu jer su to osobne stvari, ali Isus je ponovo posjetio tog rabina tridesetak godina kasnije. Tada Isus više nije bio mali, i bio je poznat po tome što radi čuda i pomaže ljudima. Uglavnom, ne znam točno što je napravio starom rabinu, ali nije se nikako uklapalo u onu priču o ljubavi prema bližnjem svome."

         - "Kako to? Isus je oprostio i ljudima koji su ga razapeli..."

         - "Isus je mogao sto puta biti sin Božji, ali bitno je da je bio SIN. Muško. A vi muškarci ste svi isti od postanka svijeta pa do danas. Oprostit ćete vlastitom ubojici, čovjeku koji vas pribije na križ, koji vas stavi na muke... ali tko vam dirne u kurac - nema  milosti za njega." pojasnila je.

         - "Ok. Shvaćam, ali obrezivanje navodno nije strašno... djeca ga se ni ne sjećaju.... Zašto je njega to tako pogodilo? Mislim, sva muška židovska djeca se obrezuju..."

         - "Mmmm da... ali vidiš, navodno je dotični rabin bio sklon alkoholu... prilično sklon... toliko sklon da su mu se kronično JAKO tresle ruke."

         - "Aaaaaaaaaaa..... joooj, nije valjda....." 

         - "Zapravo, to su samo nagađanja proizašla iz usmene predaje, ali moglo bi objasniti zašto nigdje u Isusovom detaljnom životopisu nema seksualnih sadržaja."

         - "Dobro Mjesečino, to je zanimljiva teorija... ali sve da je i točna, kakve to veze ima s tobom?"

         - "Rabinova ljubavnica koja je moj predak, dobila je od Isusa osobno zadatak da kao najveću svetinju čuva oštricu kojom je On bio obrezan. Zadaća se prenosila s koljena na koljeno zajedno s predmetom, sve dok moja  prapraprapraprapraprapraprapraprapra baka nije zeznula stvar."

         - "Što je napravila?" htio sam znati.

         - "Ona je bila prostitutka."

         - "A to je uvrijedilo Boga?"

         - "Eeeeeeerrrr pa ne baš točno to.... to bi još i prošlo...." oklijevala je.

         - "Nego?"

         - "Upotrijebila je oštricu za brijanje nogu, i.... bikini zone." objasnila je.

         - "Ah."

         - "Nakon toga, oštrica je čudom nestala, a moja porodica je prokleta zajedno sa svim budućim pokoljenjima, sve do kraja svijeta."

         - "Pa to je prilično okrutno. Što su potomci krivi?" čudno mi je to zvučalo.

         - "Bog ti je takav. Veliki potop, Sodoma i Gomora, pokolj prvorođenih egipatskih sinova, ružna šala sa Abrahamom... nevini stalno stradavaju."

         - "Da, imaš pravo... a što se tvojoj porodici desilo?"

         - "Pretvorio nas je u grinje." tužno je rekla, skrenuvši pogled negdje u daljinu.

         - "MOLIM??" nisam mogao vjerovati.

         - "Grinje, znaš što su..."
         - "Da, znam što su grinje. Ali ti izgledaš dosta dobro za jednu od njih."

         - "To je zbog mjeseca. Imam životni ciklus grinje, dosta je kratak. Ali na pun mjesec svi iz moje porodice na jednu noć postaju ljudi, i onda možemo tražiti oštricu. Ako je jednom netko od nas nađe, prestat će prokletstvo."

         - "Znaš, to sve skupa zvuči dosta nevjerojatno..." priznao sam.

         - "Ali istina je!!" zvučala je kao da je na rubu plača, "I zato mi ti trebaš, Spatifilume!!"

         - "Kako da ti ja pomognem? Stvarno, volio bih ti pomoći ali ne vidim kako?"

         - "Ja ću ti reći! Samo pristani, molim te!!" nasmiješila se, puna nade.

         - "Dobro, napravit ću što mogu... reci." nisam je mogao odbiti.

         - "Slušaj," rekla je "moja porodica se već stoljećima seli u potrazi za oštricom. I sad znamo da je u ovoj regiji. Tu je negdje blizu, mogu je osjetiti. Mogla bih je naći, na dohvat ruke mi je... ali s prvim svjetlom jutra ponovo ću postati grinja. I tu ti upadaš."

         - "Ne shvaćam. Što trebam napraviti?" nije mi bilo jasno.

         - "Postoji jedna iznimka od pravila. Ne mogu se ponovo pretvoriti u grinju ako nosim ljudsko dijete." molećivo me je pogledala.

         - "Što hoćeš reći...?"  odbijao sam shvatiti.

         - "Ako sam trudna, imam devet mjeseci da nađem oštricu. To je i više nego dovoljno vremena. Spatifilume, molim te, da li bi ti bio veliki problem da mi napraviš dijete? Danas mi je plodan dan... molim te..." oči su joj bili vlažne.

         - "Pa ne znam, Mjesečino..." ovo me je u potpunosti zateklo, bio sam toliko zbunjen da se nisam mogao prisjetiti ni najosnovnijih termodinamičkih postulata. Ona je pustila novu suzu, i rekla:

         - "Ili ti se možda gadi spavati s grinjom..." ustala je i jecajući se odmaknula nekoliko koraka od  mene. Okrenula mi je leđa, i spustila se na tlo obgrlivši samu sebe rukama. To je (zajedno sa spomenutim slabljenjem utjecaja alkohola) kod mene induciralo jako loše raspoloženje. Podignuo sam se na noge, i doteturao do nje. Kleknuo sam joj iza leđa, i spustio ruku na rame. Drhtala je. Rekao sam:

         - "Znaš, kad se sjetim na kakvim sam sve krevetima vodio ljubav, mislim da se može reći da sam već učestvovao i u grupnjaku sa grinjama...." ona se okrenula prema meni, i poklonila mi osmijeh. Ponovo sam joj obrisao suze, a ona mi je uzela ruku i privukla me sebi. Mjesec, stari voajer, imao je te noći što i vidjeti.

 . . . . . . . . . . . . .

          Kada sam se probudio, bilo je već svanulo. Glava i želudac ljubazno su me podsjećali na jučerašnju konzumaciju alkohola, a činjenica da ležim gol na livadi podsjećala me je na drugi dio večeri, iako sumnjam da bih to ikako mogao zaboraviti. Djevojka zvana Mjesečina je stajala pored mene, već odjevena. Smiješila se. Čudan je to fenomen. Neka osoba koja izgleda bajno kad si pijan, može izgledati dosta lošije iduće jutro kad si mamuran. Ali svejedno je bila lijep prizor ovako sretna. Pokušavala je koliko toliko popraviti frizuru bez češlja i ogledala, i nije joj uspijevalo.

         - "Dobro jutro." rekao sam.

         - "Hej, dobro jutro." odzdravila mi je veselo "Nisam te htjela probuditi."

         - "Nema veze." protrljao sam oči i upitao "I?"

         - "I što?"

         - "I kako ćeš nazvati dijete?" zanimalo me je. Ona se nasmijala od srca i rekla:

         - "Ne brini za dijete." mahnula mi je kutijom tableta za kontracepciju. Meni je pred očima bljesnulo. Tu nešto nije u redu...

         - "Čekaj, zar..."

         - "E, oprosti, ali žuri mi se. Moram ići, imam probu." rekla je.

         - "Kakvu..." puzle su se počele kovitlati u mojoj glavi.

         - "STVARNO bi htjela ostati još ovdje, ali kažem ti, imam tu probu" govorila je, vežući vezice na cipelama "znaš, bavim se amaterski glumom..."

         - "Glum..." kovitlac je izrodio prve obrise slike.

         - "Da, pa imamo sad za par sati probu, a htjela bih se istuširati prije, tako da sad idem doma..."

         - "Ali..." nisam uspijevao složiti rečenicu.

         - "E, samo da znaš, nisi bio ni tako loš..."

         - "NISAM BIO LOŠ??"

         - "Da, na trenutak sam mislila da si previše pijan, da neće biti ništa od tebe, ali bio si O.K. Dodoše, morala sam ti ubaciti četiri žvakaće u usta da malo ubiju kiselinu..."

         - "MOLIM????"

         - "E, ali moram ti reći da sam vrlo ponosna!"

         - "Zašto?" bojao sam se da ne želim znati odgovor.

         - "Pa nisam vjerovala da će ikad ikoji tip pasti na tu glupu šprehu sa grinjama. Ali eto, našao si se... baš mi je drago." smijala se.

         - "Znači, to je...?" znate onaj dio u crtiću kad pas shvati da mačak od njega radi magarca, i onda mu naraste magareća glava? Puzle u mom mozgu su se posložile upravo u tu sliku.

         - "Što, nećeš se valjda praviti da si stvarno povjerovao? Hajde Spatifilume, sada stvarno moram ići. Ako se nekad opet sretnemo, mogli bi na cugu, a? Obuci se da se ne prehladiš... i da neka ptica ne sleti po crva!" namignula mi je i mahnula, pa je otišla brzim korakom, veselo se smijuljeći.

 Ja sam ostao zbunjen sjediti gologuz, sa čudnim osjećajem da mi se smije svaka travka na livadi. Na neki način, osjećao sam se poput polovnog kondoma: upotrijebljeno i potom odbačeno, a opet nekako ispunjeno. Polako sam se obukao i obuo, još uvijek ne vjerujući što mi se dogodilo. A onda više nisam mislio o tome jer mi je misli ispunila dilema koja se ticala inflacijske teorije nastanka svemira, i mogućnosti postojanja više različitih univerzuma koji su se paralelno razvijali nalik na balončiće u boci gaziranog pića....


Bacite oko na još jedan Zoranov uradak: prvu interaktivnu SF-priču na hrvatskom webu!


natrag na VEČER FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI