Marina JADREJČIĆ

 MAGLE, SIVE


         Magleno nebo bilo je krov Pazinu danas. Kao, uostalom, i većini svijeta zadnjeg desetljeća. Tmurna vremena, tmurni ljudi. Činilo mi se da se dovlače u kafić, tu ne nalaze ništa, i odlaze negdje drugdje tražiti produktivnu prazninu.

         Moje je korake dovuklo kretanje prema još jednom praznom mjestu, ...  ili ipak podsvjesno k sitnom zbivanju koje bi moglo rasturiti maglu jednakodnevlja i beznađa?

         Dok mi je žareći napitak pekao usne, razgovori ravnih faca zaintrigirali su mi um:

         “... i čovjek koji je, poslije se doznalo, novinar, odjednom je poludio! Da znaš samo kako je reagirao! Izletio je iz para-kina, počeo vikati, bacati se po podu, čupati kosu. Grozno za vidjeti. Kad ti kažem, bila sam tamo. Ali, priča se da određeni broj ljudi to ne može podnijeti, i da je doživljaj predstave svačiji osobni rizik. Mislim da ta stvar još nije ispitana, i da pogotovo ne bi trebali dozvoliti ulazak djeci.”

         Pogledao sam grupu djevojaka za susjednim stolom i bio nagrađen nepovjerljivim pogledima i spuštenim tonom razgovora. Tako mi i treba, kad sam nepopravljivo njuškalo. Ne da mi treba senzacionalističkih napisa, ali dobro bi došlo kakvo skretanje od normale.

Pogled mi privuče veliko zrcalo nasuprot najdužeg zida. Odražavalo je svekoliku unutrašnjost kafića, i mene s njima. Razočaran, vidio sam sebe kao kratko ošišana, sredovječna tračera slabo posjećenih rubrika. Utopljen u sivilu, zagušen maglom koju prodaju novine, odlučih izraziti svoje gađenje odlaskom u para-kino. Makar prekršio svoje normalnodnevne izjave o novotarijama, makar uzeo nešto što prezirem. Bilo što je bolje od magle.

         Mala dvorana Verneovog spomen doma bila je preuređena u para-kino, i vrvjela je do puknuća znatiželjnom i uzbuđenom gomilom. Službenici su vodili posjetitelje do koncentričnih redova sjedala, uglavljivali ih licem vani, te naginjali unazad da do svakoga dopre emisija valova s ogromne natkriljujuće kupole. Tek sad sam primijetio da se osvijetljenost već neko vrijeme smanjivala, i sad smo svi poluležali u sumraku, odjednom svjesni šumova i šapata odbijenih od svoda.

         Nervozna djevojka s moje lijeve strane promrmljala je nekome do sebe:

         “Priča se da su nešto slično para-kinu nekad koristili u ludnicama, gdje su psihići, znaš. Netko je izumio terapiju snovima koji su za bolesnike trebali zamijeniti stvarnost. Nisam čula da je itko ozdravio, ali dečki tvrde da ćemo svi mi prošvikati od toga.”

         Sjetih se članaka koje sam iskopavao sa znanstvenih stranica, nešto od nekog psihopatoitd doktora. Tvrdio je da se metodom induciranih snova može modelirati pristup stvarnosti u liječenju autizma i sličnih bolesti. Međutim, nitko nije spominjao da induktor već postoji.

Odjednom više nisam želio biti ovdje, tako izložen ne znam čemu. Postalo mi je hladno i dlanovi su mi bili neugodno vlažni. Iščekivanje, koje je većinu u dvorani natjeralo na meškoljenje, mene je, na neki način, primirilo. Tu su bili živi ljudi oko mene, ta nije para-kino od jučer, u svijetu se vrti već godinama; naposljetku je i kod nas obećavajuća zarada natjerala vladu na kompromisne zakone o medijima i lakim drogama.

         Kroz jačajuću nenametljivu glazbu pojavio se projicirani lik voditelja, zgodnog postarijeg gospodina. Njegova uloga je bila da umiri tremu gledatelja, ulije sigurnost, ponešto objasni, ali najviše da neprimjetno privuče pozornost i prikrije sam početak predstave.

         “Dobro mi došli, dragi prijatelji. Danas ćemo doživjeti “Gospodara prstenova”, vodećeg među PR-kino predstavama, popularno zvanim para-kino. Vjerujem da već svi znate što ćete doživjeti, kako od strane samog djela, tako i po pričanju onih koji su već s nama proživjeli krasne pustolovine niza zanimljivih junaka, svih pogodnih za identifikaciju. Napominjem da je svaki doživljaj različit, fabula je samo labavi predložak, i sve što ste čuli tek je blijeda slika onoga što ćete doživjeti. Uzmite ovaj bezopasni stimulativni miks,” (u ruci osjetih malu perlicu, vodenasta i oštra okusa), “ništa što svaki od vas povremeno ne koristi, i opusti se, opusti se ... (njegove oči fiksirale su moje, njegov je pogled tako sugestivan) ...

         Je li moguće da postoji takav osjećaj? Takvo prožimanje moći, snage, kretanje tim fantastičnim svijetom, obećanom zemljom u odnosu na naš sivi svijet? Oko mene životvorni likovi, jasni i jaki, svaki s osobnošću diva, svaki s ciljem kojem žrtvuje sve; ako je dobar, njegova je dobrota bez granica, ako je zao, zlo je najčistija esencija njegovog bića. Tko je jači? Čini mi se, zli. Ne, ljubav se plete i ometa haranje zla. Ne, dobro prodire duboko poput noža u srce zla. Ne, zlo je neuništivo ...Gdje sam ja? Čini mi se, iznad svega. Vidim sve, čujem disanje svih, soptanje duša i jedak miris znoja, krvi, žuči ...Moj pogled dopire daleko, obuhvaća sve, sve. Ja sam jedinstven, i plamtim crvenim ognjem moći. Ja ovdje tek postojim.

                  Pozadinski mrmor uplovio mi je u doseg čula. Zbunjeni ljudi smješkaju se, pričaju gestikulirajući jedni drugima, tresu glavama u nevjerici. Djevojka do mene otirala je zadnje suze i objesila se prijateljici na rame:

         “O, Ana, kako sam ga samo voljela, život bih bila dala za njega. Toga nema, Ana, ne postoji.”

         Više je ljudi plakalo, nešto ih je stajalo zamišljenih, još uvijek tamo negdje daleko. Gospodin iz trećeg kruga naglo je ustao i šmugnuo prema zahodu. Pod njegovim sjedalom tamnila se mlaka.

         Dva su mladca požurila van i okrznula me u žurbi. Sretoh im na trenutak oči. U njima je stanovao strah.

         Naočiti par izmjenjivao je smješkove, profinjeni profil žene okrene se oštro u stranu, neprirodno prodoran pogled secirao je prostoriju, oštrinu crta lica naglasilo je izvirilo šiljasto uho ... Stresao sam glavu i zatreptao očima. Žena je bila lijepa kao i prije, normalna kao prije. Mrštenjem sam pokušao odagnati te ostatke doživljaja, valjda je to normalna pojava.

         Okrenuo sam se k izlazu, a meni sučelice stajao je najružniji ork kojeg je zemlja porodila, slinavo i smrdljivo biće, prepuno krasti i bolesti. Dlakava leđa mu je nagrđivala odvratna grba, njegove sitne očice pratile su me dok se uspravljao. Prešao sam rukom preko očiju, pokušao se otrgnuti iz, izgleda, još živa doživljaja predstave. Čovjek ispred mene protezao se nakon duga sjedenja. Sad je imao normalan izgled, ali njegove oči! Njegove oči su bile oči orka, sitne i zle, iz njih je virila pokvarena duša prizemnog bića. Njegov udvorni osmijeh otkrio je krive, prljave, šiljaste zube.

         Nisam mogao otrgnuti pogleda od njega. Ne mičući glavu, vidio sam ljude sa strane, ružne kreature odvratna izgleda koje su isijavale zlo. Ljigava, okata bića puzala su naokolo, pohlepno gledajući druge, njihov izgled, odjeću, nakit. Ne trepnuvši ni maknuvši se, vidio sam sve uokolo sebe: čudne spodobe hladne ljepote i još hladnijih srca, nakaze izgledom a još više nakazne duše, jadnike uništene vlastitom dobrotom i uzaludnošću, čarobnjake riječi koji su na kraju povjerovali u svoje laži.

         Vidio sam sve. Svi su ljudi bili svoja krajnjost, čovječji mrak iznesen na vidjelo. A ja sam sve to vidio.

         Zgađen i nemirna želuca, progurao sam se van. Što je to psihorealno-kino učinilo ljudima? Zašto to nitko još nije primijetio?

         Našao sam se vani, ispred Doma. Gomila ljudi čekala je red za predstavu. Kao jedan okrenuli su poglede k meni, prvom izašlom iz dvorane. Ali u njihovim pogledima nije bilo samo radoznalosti, većina je isijavala zloću, želju za spoznajom zla i nanošenjem zla. Bili su ružni kao i njihove duše. Vidio sam ih sve, odjedamput. Nisam ih morao razgledati, vidio sam.

         Svu ružnoću ljudskog roda.

         Smijeh me potrese, grčeviti smijeh i urlik izbacivanja onoga što ne prihvaćam. Nije para-kino promijenilo ljude, oni su uvijek isti. Samo ih ja sad napokon vidim.

Vrištim, smijem se, vrištim – osjećam plamen kako me obuhvaća, gorim zapaljen spoznajom o prirodi svijeta. Svijet je beskonačni vidik obrubljen plamenom pakla.

         Ja sam oko.


Evo jednog bonusa: intervju s Marinom Jadrejčić!


natrag na VEČER FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI