Marijana RIMANIĆ:

 KADA SUNCE ZABORAVI NA SVOJU ZADAĆU


    U najskrivenijem kutku svemira nalazila se Zemlja dalekog Sunca. Bila je to pomalo čudna zemlja. Više je ličila na nekakvu pustinju sa sivim, bezbojnim pijeskom kojeg je bilo po svuda. Bilo ga je čak i u zraku kada bi vjetar malo zapuhao, a da nije bilo Sunca, glavnog vladara Zemlje, na toj Zemlji nikad ne bi bilo moguće živjeti. Pijesak je bio gust, a jedino ga je Sunce svojim zrakama moglo pobijediti i tako si raskrčiti put do Zemlje. Sunce je pružalo toplinu, svjetlost i hranu stanovnicima tog čudnog mjesta. Ti stanovnici bili su Sedefi. Rađali su se samostalno, iz blata koje je nastajalo od pijeska i vode, i odmah po rođenju imali su tu moć da se sami brinu za sebe. Iako su odbijali priznati da su međusobno veoma ovisni jedni o drugima, ipak su stvarali zajednice gdje su dva ili više Sedefa živjela zajedno i uzajamno se potpomagala.

Sedefima je Sunce bilo glavno božanstvo kojem su se uvijek klanjali, a uz njega, imali su još i mnoge bogove od kojih su neke prezirali i nisu im se htjeli moliti, a druge su pak toliko uzdizali svojim štovanjem. Sunce je bilo to kojeg se uvijek poštivalo i njemu se svaki Sedef tokom života morao redovito moliti. Inače je bio kažnjavan.

Mirabela se rodila u zemlji Dalekog Sunca baš na onaj dan, jedini dan u godini kada Sunce nije sjalo. Kada je Sunce odlazilo na počinak da odmori svoje zrake i da skupi energiju za cijelu drugu godinu kako bi moglo svojim sjajem obasjavati čitavo kraljevstvo. Dešavalo se to svake godine, ali drugog datuma, pa stanovnici Zemlje dalekog Sunca, Sedefi, nikako nisu mogli predvidjeti kada će se taj, za porod nesretan dan, zbiti. Zbog rođenja na baš tadašnji dan, Mirabela je ostala zauvijek slijepa. Naime, Sunce je svakom Sedefu odmah pri rođenju poklanjalo jedinstven dar, dar kojeg je Sedef mogao primiti jedino od njega i jedino tokom nekoliko trenutaka, odmah nakon rođenja. Bio je to dar vida bez kojeg su oči Sedefa tada zauvijek ostajale samo beskorisni biseri, nefunkcionalne jedinice na njihovim tijelima.

Toga dana, usprkos molbama i žrtvama svojih Sedefa, Sunce Mirabeli nikako nije moglo pokloniti vid, bilo je preumorno i predaleko od mjesta njenog rođenja. Za sve je Sedefe to bila ogromna tragedija i velika tuga. Već stoljećima je među Sedefima postojalo saznanje da je vid, osim od Sunca, moguće dobiti i kasnije i to samo na jedan jedinstven način, no nitko još nije uspio shvatiti kako i koje je uvjete potrebno ispuniti da bi taj ranije nedobiveni vid postao dio asortimana osjetila kojim raspolaže svaki Sedef.

No, činilo se da Mirabeli nedostatak vida nikada nije smetao, nikada nije imala nikakve komplekse zbog toga niti ju je to sprječavalo da se razvija kao svaki drugi normalni Sedef. Pošto nikada nije bila ni upoznata s blagodatima vida, nije mogla ni žaliti za njime. Nije jednostavno znala za čime bi žalila. Ipak, nešto je s njom bilo drugačije. Pošto vida nije imala, druga je osjetila natprosječno razvila kako bi njima nadomjestila neprimljeni poklon koji joj je ipak pripadao. Zato je svijet oko sebe doživljavala bitno drugačije od ostalih, kroz šumove, mirise, okuse, vibracije - sve je to ona analizirala i u svojoj glavi slagala razne oblike i strukture. Tjeralo ju je to na pokušaje oslikavanja onoga što je zamišljala, baš kao što su to radili svi njeni vršnjaci. Bilo je interesantno vidjeti oblike raznih predmeta naslikanih njenom rukom. Potpune apstrakcije, gotovo nerazumljive šare, boje svih mogućih tonova… takve su bile njene slike, čudne ali jako zanimljive. Deprimirajuće je jedino djelovala činjenica da Mirabela ne može vidjeti svoja djela. To ju je tjeralo da odustane jer se više od svega bojala kritike.

Unatoč svemu, Mirabela je normalno odrastala sa svojim vršnjacima, igrala se s njima, učila je s njima i nije uopće primjećivala da je itko ignorira zbog njenog nedostatka. To joj se sviđalo i zbog toga je cijenila kraj u kojem je odrasla. Svi su je prihvaćali kao normalnog mladog Sedefa. Uostalom, ona se oduvijek normalno ponašala i nije dozvoljavala da njen nedostatak bude ikakva prepreka u njenom životu, pa su je i drugi jednostavno tako prihvaćali. Nije htjela nikoga gnjaviti zbog toga niti je pokazivala da ovisi o ikomu ili ičemu. Ponekad je čak bila i ponosna na svoj nedostatak. Bila je ponosna zato jer je Sunce baš nju ostavilo na cjedilu, bila je dokaz kako ni najbolji vladari nisu savršeni te da i oni imaju svojih neispravljivih propusta. Tako se dobro snašla u svojoj okolini da je nekada znala svoj intelekt i šarm dogurati do te granice da je svoje vršnjake nadmašivala u mnogočemu te ih samim time tjerala da joj se dive. Sasvim spontano.

A onda se zaljubila u najljepšeg Sedefa u Zemlji dalekog Sunca. I bila je to sretna ljubav. Mirabela se osjećala tako posebnom, tako jakom i voljenom sada. Shvatila je da je nedostatak čini unikatnom te da će je okolina uz neku posebnost prihvatiti kao zanimljivog Sedefa. A sada je u njen život ušao i Aldet…  Svi su joj pričali o njegovoj ljepoti, prekrasnim očima i nježnim rukama no ona nikada nije zažalila što je slijepa.  Znala je ona jako dobro da je on prekrasan. Jer lijep Sedef iznutra lijep je i izvana. Mnoge su joj djevojke zavidjele na tome. A i na njegovom su mjestu mnogi muškarci poželjeli biti. Bili su prekrasan par i ubrzo su postali nerazdvojni. Cijelo su vrijeme bili zajedno, skupljali hranu, trčali po pješčanim ravnicama, učili o životu na Zemlji dalekog Sunca i zajedno radili mnoge druge stvari. Aldet je volio Mirabelin razigran, mlađahan i živahan duh kojim je u svaki njihov novi dan unosila toliko radosti i veselja da im ništa osim toga i nije trebalo. Mirabeli se pak kod Aldeta sviđao njegov intelekt kojeg je postupno prenosio na nju. Voljela ga je slušati dok joj priča o dalekim, još neotkrivenim područjima Zemlje dalekog Sunca, o svim biljkama koje su svakodnevno susretali a pogotovo o njegovoj viziji zajedničke budućnosti. Sagradili su malenu kućicu na rječici Pelser i uselili u novi dom. Kažu da se iz kuće noću moglo vidjeti blago svjetlo kako obasjava krajolik oko rječice. Bila je to njihova snažna ljubav.

Jedne večeri Mirabela i Aldet šetali su po obali rijeke. Ona je slušala šum riječnog toka a on je gledao Sunčeve zrake na vodi i tiho pjevušio Mirabeline najdraže stihove. Odjednom je Mirabela osjetila njegove nježne usne na svojima. Poljubio ju je, a ona je progledala. Dakle, to je bio način kojim se moglo dobiti vid! Apsolutno savršen trenutak u kojem sudjeluju apsolutno savršeni Sedefi i ništa više.

Ipak, Mirabela je bila tako razočarana onime što je vidjela. Svud oko nje bio je nemir, svađa i borba, bilo među Sedefima ili nekim drugim stanovnicima Zemlje dalekog Sunca. O tome nikada nije niti slušala niti je ikada tako nešto zamišljala a upravo ju je to okruživalo kamo god da se okrenula. Ni plač više nije bio isti kao prije, samo je uvećavao tugu koju je sad neprestano viđala.  Sedefi su joj izgledali tako ružno, sama je sebi bila tako ružna da nije mogla stajati pred ogledalom dulje od najmanjeg komadića sekunde. Zauvijek je požalila što je dobila zdrave oči tek sada. Onako joj je bilo ljepše, mirnije i bolje, ovaj je vid sve pokvario. Čak ni Aldet joj se više nije sviđao kao prije jer svaki je komadić njegovog tijela odavao taj isti nemir zbog kojeg joj je ovaj poklon predstavljao teret. Baš zbog toga što je vid dobila tek sada zamjećivala je stvari koje drugima nisu ništa značile. Bila je u mogućnosti primijetiti ono čega ostali Sedefi, ma koliko god da se trudili, nikad nisu mogli postati svjesni. Nitko od njih nije mogao vidjeti odraz unutarnjih stanja svih bića i stvari na njihovoj Zemlji kao ona, a to je bilo ono što ju je najviše mučilo. Zbog toga ni Aldet nije mogao shvatiti njenu ljutnju, bijes, a ponajviše tugu, niti je znao kako bi joj pružio utjehu. Mirabela je jednostavno odlučila maknuti se od svega, zaboraviti na Aldeta i samostalno pokušati vratiti u sebe duh razigranog i bezbrižnog Sedefa kojeg je ranije toliko njegovala.

Nakon duge šetnje kroz Zemlju, nakon mnogih nanovo spoznatih pejzaža, nakon toliko pijeska u očima i brige u glavi, njena želja za ponovnom sljepoćom nije nestala. Sada je sve odlučnije tražila biljku Zatru čiji su oštri trnovi i otrovne kapi bili namijenjeni torturi onih Sedefa koji nisu štovali Sunce. Trnjem Zatre si je izbola oči a otrovnim je kapima namazala očne vjeđe kako bi one zauvijek ostale zatvorene. Bio je to jedini način da se vrati na staro stanje. No s očima nisu nestale i slike koje je vidjela. Toliko su je uznemirile da ih nikako nije mogla maknuti iz glave.

Što je više pokušavala to su joj se dublje urezivale u pamćenje. Legla je u blato, isto ono blato iz kojeg se rodila i pomolila se Suncu: "Vladaru moj, zašto Sedefima daješ ono što ne znaju cijeniti, zašto ih darivaš poklonima bez kojih bi im bilo bolje? Nije u pitanju samo vid… Zašto si im dao moć kada je očito da je ne znaju koristiti, zašto si im dao ruke kada njima samo zlo stvaraju? Oh, Sunce, zašto si mi ipak dao vid da sve ovo moram gledati a ni jedno zlo ne mogu spriječiti???". U tom trenutku sinula joj je ideja: "Možda i ne možeš spriječiti, ali možeš početi sprječavati!". Shvatila je da mora početi širiti mir, dobrotu i moral po cijeloj Zemlji, nije joj bilo bitno koliko će Sedefa prihvatiti njeno učenje jer je znala da će netko nastaviti njen posao. No, izgleda da u Zemlji ima više ironije nego ičeg drugog a za takav su se odnos, naravno, brinuli vladari. Zli vladar šutnje Ostron, bacio je na Mirabelu čari i ona je izgubila dar govora. Njena je misija postala nemoguće ostvariva a i sama je Mirabela postala emotivno i fizički slomljena. Jedino što joj je sada preostalo je da vegetira, no takav joj se život nije odveć svidio.

Legla je na svoj krevet i tamo odlučila čekati Kraljevnu Smrt. Nije ju trebala dugo čekati, njena je tuga bila toliko glasna da joj se Kraljevna smrt nije mogla ne odazvati.


Ako vam se priča svidjela, evo i intervjua s Marijanom Rimanić!


natrag na VEČER FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI